Ovih se dana na Općinskom sudu zbijaju redovi, što nama pravno neobrazovanima nema baš neko značenje ukoliko se dečki i cure nisu postavili s rukama na gaćama poput Bilićeve vrste. Više me zanima drži li i Državno odvjetništvo ruke u gaćama ili samo prst u uhu pa zbog velike zauzetosti nije stiglo tražiti taj vražji ugovor ni od Grada ni od suda, a kamoli od Društva kako bi provjerili što su, na čiji nagovor, lijepu riječ ili „još ljepšu“ gestu upisivali u zemljišnik i zašto je uvaženi sudac s toliko iskustva takve izmjene mrtvo-hladno potpisao. Osobno bih mogla nabrojati nekoliko „dobrih“ razloga i brojne „jadnike“ koji su nesrećom imali posla s društvom iz zemljišnika, njihovim sucima i ovim nonšalantnim sudom. Što se tiče gradskih pravnika i pročelnika, zbog svega nije pala ni jedna ostavka, što je i logično. Neće odgovarati oni koji su djelom, točnije nedjelom i /ili propustom odgovorni, nego onaj koji ih i dalje gleda kako mu uredno i bez srama kopaju jamu. Baš me zanima što će sljedeće „propustiti“.
Za to vrijeme ekipica gradskog trusta mozgova u sastavu Šalja, Perić i Burić, uz svesrdnu pomoć Žane im Baće, smislila je Pravilnik o reklamiranju u Gradu koji je kao i svi takvi pokušaji dosad pokazala površnost, nesposobnost i bahatost birokratskih mozgova s površnim znanjem opće prakse i apsolutno nikakvim o problematici kojom se bave. Upravo zato, uvijek i uredno donose neprimjenljive pravilnike i besmislene odredbe. Kako je jedan od razloga donošenja takvog pravilnika prikupljanje novaca, naplaćivanje reklama koje su se po Žani svele gotovo samo na štafelaje, nikom pritom nije palo na pamet da to znači kako ni jednom hotelu na tim lokacijama neće moći naplatiti ni kune za svjetleće reklame koje su zabranjene, ali dopuštene ako ih hoteli imaju već dugi niz godina. Koliki će se niz godina tolerirati, prepušteno je Žaninoj osobnoj procjeni. I nekoj lijepoj riječi. I djelu.
Meni se čini da ne znaju ni svrhu tog svog uratka u kojem su smislili genijalnu ideju o zabrani reklamiranja proizvoda u izlozima prodavaonica i sličnih uslužnih mjesta u Gradu. Što to znači? Onaj koji prodaje satove ili nakit u svom izlogu ne može imati satove i nakit, kao što onaj koji prodaje suvenire ne smije iste imati u izlogu? Ne preostaje im drugo nego da slastičarnice stave nakit u izloge, dok zlatari i urari mogu napuniti izloge čapljama, magarcima i babuškama, a galerije, umjesto slika, u izlog nek' stave sladoled. Pa će biti u skladu s pravilnikom našeg gradskog trusta mozgova. Što me neodoljivo podsjetilo na vic s bradom o starom Židovu koji je u izlogu držao satove. Ušla mu je mušterija želeći kupiti sat. „Ali, gospodine, ja ne prodajem satove“. „Pa što onda prodajete?“ „Ja obrezujem“, odgovori mu stari gospodin. „Pa zašto onda imate satove u izlogu?“ „A što biste vi stavili u izlog?“ I stvarno. Što bi trebalo držati u izlogu? Najbolje neka trust mozgova i o tome napravi pravilnik. Eto vas.
|