Jutarnji list - srijeda 16. svibnja 2012.: CEIZ indeks: Opet ulazimo u recesiju:

- Hrvatska ulazi u novu recesiju, a potvrda je stigla iz Ekonomskog instituta Zagreb nakon što su objavili da je njihov ekonomski indikator CEIZ indeks u ožujku pao 0,48%. Dodatno zabrinjava što indeks pada već osam mjeseci zaredom, što sugerira da je u ožujku ove godine hrvatsko gospodarstvo zabilježilo dodatno usporavanje aktivnosti u odnosu na posljednje tromjesečje 2011. te u odnosu na početak ove godine.

Austrija stoji dobro (nezaposlenost 4.5%. Sjajno). Njemačka ne stoji ništa lošije od Austrije (nezaposlenost 5.5%. Odlično). Međutim, samo zahvaljujući Njemačkoj eurozona je uspjela izbjeći pad u drugu recesiju. Italija stoji loše. Burze im tonu u minuse. Bonitetne agencije srezale su kreditne rejtinge 26 njihovih banaka. Iz osobnih razgovora s Talijanima, znam da su mnogi u panici. Naša (istarska) pogranična ekonomija već stradava. Što to može značiti za „glavnu“ sezonu? Bojim se da će Talijani podbaciti. Primorani su štedjeti i kod kuće trošiti. Što ako talijanski turisti zaobiđu Hrvatsku?

Europska unija nikad nije bila krhkija. Grčka hrli u nove izbore. Španjolska i Portugal više se i ne spominju – ostaje Francuska. Holland, tik po inauguraciji dolazi u Berlin. Slijedi još jedan pokušaj spašavanja eurozone jer bi njeno urušavanje značilo i krah Francuske, a ne samo Grčke, Italije, Španjolske, Irske, Portugala… Engleska sve to stoički promatra.

Gdje smo u svemu tome mi?

Nakon što su dosadašnje Hrvatske vlade rasprodavale „nacionalno“ srebro, građani rasprodaju „obiteljsko“ zlato kako bi mogli podmiriti režije. Mi smo „okupirani“ izborima u HDZ-u, SDP-u, Teznom, istospolnim brakovima, svime – samo ne onim što život znači. Ali moramo i priznati: u pet šest mjeseci nitko nije očekivao da će Hrvatska „procvjetati“. Nasljeđe je bilo teško, ali ne smije se dogoditi da BDP, koji je 2011. pao za 0.2%, u 2012. padne ispod tog postotka. A past će.

U Globusu čitam svojevrsno nepovjerenje Čačiću: „Kraj Čačićeve bajke“, „Kako je ministar koji je predstavljao rješenje postao problem“. „Ministar u Milanovićevoj vladi izjavljuje: Linić nam je sačuvao kreditni rejting, ali ako Čačić do kraja lipnja ne pokrene investicije, ništa od rasta BDP-a“, „Morat ćemo uključiti alarm i promijeniti ekonomske planove“.

Da li netko Čačiću sapuna dasku? Čačić je bio uspješan ministar. Predstavio je plan 3x3x3. Za tri sata, za tri milijarde €, za tri godine sagradit ćemo 300 km autocesta i doći do Splita. No tada je Čačić bio ministar graditeljstva, a Linić ministar gospodarstva. Tada je Linić bio najnepopularniji ministar, danas više nije. Dapače. Danas je obrnuto - Čačić je zadužen za gospodarstvo, a Linić za financije. Godine 2000. prilike u hrvatskom gospodarstvu, bez obzira na nedavni rat, napad NATO-a na SR Jugoslaviju, nisu bile ni približno ozbiljne kao danas.

Još tada se „suhim zlatom“ plaćao poslovni prostor u srcu Zagreba, danas svi razmišljaju samo kako bi rasprodali svoju imovinu i izvukli živu glavu pred novim Općim poreznim Zakonom gdje će svi poduzetnici odgovarati cijelom svojom imovinom za poreske obveze, tj. neplaćene doprinose državi. Od nikoga ne treba tražiti nemoguće. Nitko nije „supermen“. Ali ako u ovoj fazi unutar koalicije krenu suptilna podmetanja, teško da će koalicija uspjeti. Konačno, Čačićevo ministarstvo, a njemu bi pridodao i Mrsićevo te Ostojićevo ministarstvo zdravstva najnezahvalnija su ministarstva.

Što je sa velikim investicijama, npr. Plominom 3? Jasno da se zalažem za referendum Labinjana, jer nakon lošeg iskustva s Plominom 1 i Rockwolom imaju pravo „puhati i na hladno“. Pomoćnik ministrice Holi izjavljuje, citiram:

Portal istarski.hr - subota 12. svibnja 2012.: Pomoćnik ministrice sumnja da će se TE Plomin 3 na ugljen uopće graditi?!

- Na iznenađenje onih koji su ga pozorno slušali (a sudeći po pitanjima nakon predavanja, takvih je bilo jako malo), Škrlec je u svom govoru iznio niz argumenata protiv ugljena i to ne samo ekoloških, nego i ekonomskih, izrazivši na kraju sumnju u ostvarivost ovog projekta. Naime, dr. Škrlec smatra da će HEP-u, odnosno hrvatskoj državi biti jako teško pronaći strateškog partnera kojem će se isplatiti izgradnja TE Plomin 3 prema ekološkim standardima Europske unije.

Znači, od jedne proklamirane investicije, a riječ je o 800 milijuna €, moguće neće biti ništa. Mnogi će u Istri zbog toga odahnuti (možda, da budem ciničan, još koji puta duboko udahnuti), ali Hrvatska bez velikih investicija neće zakoračiti u „svijetlu budućnost“. A čime bi i mogla? Solarnim panelima? Obnovom fasada? Ugradnjom novih prozora i vrata? Gradnjom lokalnih puteva?

Apsolutno treba podržati izjavu premijera da treba postojati red kada je riječ o poreznim obvezama. Ali što znače poruke drugih ministara: kresanje kolektivnih ugovora, božićnica, regresa, rezanja benificiranog staža? Predsjednik Vlade govori „ako tako nastavimo neće biti ni za plaće“? To je loša poruka. To je poruka da se ne uspjeva pokrenuti investicije. Novi gospodarski ciklus. Kako će netko ulagati, ako se sugerira „da neće biti za plaće“? Investitorima je to poruka, građani će na ulicu. Poruka poduzetnicima mora glasiti „imajte“, „radite“, „plaćajte poreze i radnike“ i država će vas pratiti. Ako se kaže da neće biti za plaće, mi time plašimo ljude. Građani će štedjeti, „stisnuti“, a ne trošiti, a najmanje će ulagati. I prodavat će obiteljsko zlato da plate režije.

Hrvatskoj treba smjelosti. Treba reći ljudima: radite, plaćajte poreze, isplaćujte plaće, imajte, bogatite se. Angažirajte deponirani novac pri hrvatskim bankama. Jasno, država bi jedan kriterij trebala imati za one koji su sve stvorili radom, a drugi za one koji su se kroz pretvorbu dokopali nacionalnog bogatstva. Nije bilo isto doći do tvrtke s 10 radnika vlastitim radom ili do 1000 radnika kroz pretvorbu. U prvom slučaju trebala su silna odricanja, a u drugom slučaju trebalo je samo političko-gospodarske drskosti.

Međutim, što ako se Hrvatska ne pokrene do 01.06.2012. kroz stotinu malih projekata? A znamo da neće! Ništa manje ambiciozan nije ni novi rok 01.01.2013. Samo da do tada ne bude kasno. Tko zna što će biti s EU? Tko zna što će biti s našim susjedima, pritom ne mislim na Srbiju ili BiH, već Italiju. Konačno, tko zna što će ostati od onoga najvitalnijeg u Hrvata, malog gospodarstva?