Pred samo pet godina, 2007., sudbina Europe nije izgledala tragično. Institucije Unije su jačale, gospodarstvo je bilo relativno stabilno, oko pola kontinenta je još uživalo u ''ekonomiji blagostanja'' a ostatak europljana težio je prema materijalnim idealima sličnoga standarda i prema postignuću veče sigurnosti. Upravo unuta EU. Međunarodna tržišta su bila uzdrmana, ali ipak, u Europi se je povjerenje počelo tresti tek dvije godine kasnije. Samo neki svjetski znanstvenici su bili nekoliko koraka ispred apsolutne i bučne većine političara, financijskih stručnjaka i velikih poduzetnika koji su pjevajuči svakoga dana ''Odu radosti'' slavili zajedničku epopeju, a još više svoju vlastitu mudrost.

Laqueur...čovjek koga su mrzili

Među rijetkim vizijonarima europskog intelektualnog ozračja svakako treba spomenuti povjesničara, eksperta za terorizam i međunadone odnose Waltera Zeeva Laquera, koji je početkom 2007. objavio knjigu ''Posljednji dani Europe''. Ona mu je donijela val kritika i optužaba, podnio je Laqueur teške i ponižavajuče osude, da bi danas ta njegova knjiga doživljavala desetke novih izdanja po cijelom svijetu. Laqueur, koji je mlad stigao u Izrael i živio tamo od 1938. do 1953. a od tada prebivao u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, družio se je s najinformiranijim umovima tih sredina i svake noći pravio bilješke i sastavljao zaključke. Nema dvojbe da je to radio i do nedavna, a možda i danas tako živi. Dnevno prima oko 20 zamolbi za intervju, ali pošto je prešao devedesetu godinu već dugo nitko nije dobio pozitivan odgovor. Čak je Silvio Berlusconi pred tri godine rekao, ''kad bih mogao na pola sata sjesti ispred Laqueura, odmah bi znao što treba poduzeti.'' Nažalost, u vrenima luđačke korupcije i političke neodgovornosti, nema u političkoj ''eliti'' Europe ljudi njegovih vrlina i intelektualne požrtvovnosti. Tek su neki zabilježili, vjerujući da im treba vremenski prognostičar, jednu njegovu rečenicu iz veljače 2011: kad budemo vidjeli propast Španjolske, moramo biti svjesni da je pred nama geopolitička propast Europe...

Budućnost mauzolejske kategorije?

Autor je u svojoj knjizi (2007.) podsjetio kako je prije dvadeset godina izlgedalo da čak postoji mogućnost da Europa iz sedla izbaci Ameriku, ali da danas ne postoje nikakvi izgledi da će XXI. st. biti stoljeće Europe. ''Europa je žrtva relativizma i gubitka svog kulturnog identiteta'', konstatirao je autor, nadodavši na mnogo mjesta dobro osnovanoga štiva, tvrdnje kao:... Europa postaje jedan entitet jedinstvene i neprepoznative vrste, koji kao da je smješten na mjesecu....Žrtva je svog vlatitog eurocentrizma, filozofije relativizma, narušavanja obitelji, gubitka religije i vjere....Europa na prvo mjesto postavlja životni standard, kojeg države moraju osiguravati, a od samog početka novoga milenija one to više ne mogu činiti....O najavama iz Lisabonske povelje više se ne govori.... Faktor D (Demografija) je ključan, ali zbog kukavičluka vladajučih i egoizma građana, nitko o njemu ne govori. Dok raste val stranih imigranata europljani više ne rađaju djecu, pa će u većini država - a kasnije i na cijelom kontinentu, stranci postati većina. (U vezi s europskom depopulacijom Laqueur preporuča čitanje knjige ''Matuzalemova zavjera'' Njemca Franka Schirmachera).

Europa će tako postati jedno lijepo odredište kao zanimljivost, gdje će se ljudi iz cijeloga svijeta dobro zabavljati, a između zabave i zabave nastojati nači nešto vremena kako bi posjetili velike muzeje i katedrale, kazališta i dvorce.

Na žalost, nakon Račana, Sanadera, Vlaisavljevičke Kosorovske, Milanovića i Čačića, Linića i Jovanovića, Hrvatska se odlično - što se politike i zakonodavstva tiče - uklapa u takvu Europu raspusta. U Europu samouništenja. Ipak, u lipnju 2012. koalicija Kukuriku je prešla sve do sada poznate granice u tom procesu.

Činjenica da drugi čovjek Vlade forsira samoga sebe kao moralnu i političku vertikalu vladajučeg sustava, a da ga premijer ne smjenjuje i da Hrvatski Sabor šuti, predstavlja skandalozno stanje na vrhu institucija.

Ona druga Europa i ona druga Hrvatska

Pobjeda moralnog podzemlja pretvorenog u ''elitu'', ipak ne može se smatrati definitivnom. Postoje i ona druga Europa i ona druga Hrvatska, koje su realne iako nemaju premoćnu snagu odlučivanja u ovom trenutku. Ne sačinjavaju nju marginalci, siromasi, ''ognjištari'' prema žargonu zagrebačkog podzemlja, vjernici integralisti, itd. Ta druga Europa ima prosvijetljenu intelektualnu i moralnu elitu, s mnogim vodečim ljudima kojima nije dana naslovnica ni udarno mjesto u medijima. Ni udarno ni nikakvo drugo mjesto, ali njihove procjene i njihovi programi svakako vrijede i samo su ''na čekanju''.

Jedna od takvih osoba je John O'Sullivan, veoma važna osoba pri formulaciji europske politike Margareth Thatcher, a danas uvodničar američke ''National Review'' i predsjednik raznih akademskih ustanova. Prema njegovoj analizi pogriješili su u EU oni političari koji su pretvorili euro valutu u fetiša, pa sada moraju griješiti dalje. On smatra da fiskalna i novčana centralizacija donosi Mediteranskoj Europi osudu na ''vječiti austerity i provedbu stalnih reforma'', dok će Sjeverna Europa morati neprestano financirati opstanak tih svojih siromašnih rođaka. Blagostanje gubit će ovi zadnji, oni prvi ga postiči neće, dok će zemlje koje se naziva ''južnima'' Grčka, Italija, Španjolska, biti smatrane kao neka vrsta Istočne Njemačke u europskoj zajednici.

Razuzdana centralizacija svakako ide protiv demokracije i individualnih prava: činjenica da nacionalni proračuni i porezna politika prvo moraju biti odobreni u Bruxellesu a da se tek onda predstavljaju vlastitim parlamentima, težak je udarac obrani i provedbi nacionalnih interesa, jer ti gospodarski instrumenti određuju 90 posto političke i upravne aktivnosti država. Po čemu su to Bruxelles i njegovi ''eurokrati'' sveznajući? Koliko njih zanima blagostanje Portugalaca ili pravedni ekonomski odnosi između Mađarske i Rumunjske i jednakost njihovih prava? Koliko poštuju ljudska i nacionalna prava Italije ili Litve?

Prema Johnu O'Sullivanu, nije sigurno da je sastankom na vrhu 28. i 29. lipnja 2012. Europska unija dala korak prema nekom temeljitom rješenju. Dapače, smatra da će se kriza ponovno rasplamsati, pa da su i dalje aktualne rasprave o stvaranju dviju paralelnih valuta, fleksibilno povezanih (euro A i euro B), i izgradnji dvaju geopolitičkih Zapada (jednog atlantskog, pretežno anglofonskog, a drugog šarolikog, kontinentalnog i mediteranskog. Veoma je zanimljiva činjenica da za sada O'Sullivan ne zna kamo će se Velika Britanija uvrstiti pri organizaciji tih sustava.

A kamo to srlja Čačićevo-Milanovićeva Hrvatska, ako uopće nakon afere s ''prvim podpredsjednikom'', u Banskim dvorima razmišljaju o nekoj europskoj budućnosti. Koliko god EU bila jadna, takva afera Hrvatskoj može samo zatvoriti sva vrata u njoj. Za mnoge je u tom apsurdnom sastavu Vlade, simpatičnija od Europe (bila ona iz zone eura A ili B, bila ona južna ili ne, bilo atlantska i ili kontinentalna) simpatičnija im je pomisao na Euroazijsku uniju koju gradi Vladimir Putin, pa pomisao na njegove ''poslovne ljude i investitore''. Možda je zato i ostanak u fotelji ''prvoga'' podpredsjednika, toliko važan....

Sa starim komunizmom i s neomarksizmom, mira nema

Već se skoro 70 godina, komunistička mašinerija u Hrvatskoj obračunava s Nezavisnom Državom Hrvatskom i sa svima i svime što je imalo s njom neku dodirnu točku. Obračunava se i sa srpskim kraljevcima i slobodnim umovima čiji djedovi i očevi nisu prihvatili prtetvoriti se u komunističke koljače. Obračunava se s nezavisnim političarima i intelektualcima, isto kao i s Katoličkom crkvom povezanom s narodom, onom kardinala Stepinca i Šepera i Kuharića. Obračuava se svakodnevno od kad su Milanović i Čačić došli na vlast, s hrvatskim veleposlanstvima kojima se uskraćuju sredstva kako ne bi mogli predstavljati dostojno Republiku Hrvatsku u svijetu, obračunava se s hrvatskim jezikoslovcima, s hrvatskim bolnicama gdje se ravnatelji biraju po partijskom ključu, s poduzetnicima, s udrugama, čak i sa športom kojim nastoji vladati po svometničko-ideološkom kriteriju ministar Jovanović.

Komunističko pitanje je i dalje prisutno u Hrvatskoj, a ono stoji iza svih drugih pitanja, pa čak i iza pitanja korupcije te uništavanju etičnosti u javnom životu. Slučaj Radimira Čačića, po logici moćnika, trebao bi doprinijeti dokazivanju teza.

Europska unija je u krizi, u borbi između financijskih organizacija koje su isključile iz svojih sučeljavanja sva ona načela koja su je napravila modelom suradnje. Ali Hrvatska je preduboko ušla u njene mutne vode da bi se sada mogla povlačiti. U takvim okolnostima, Hrvatska ima svoju misiju prema Europi, a vlada, neka skora, buduća Vlada imat će zadatak spašavanje hrvatske države i naroda. Zbog toga, Hrvatski je posao prozračiti svoj vlastiti politički prostor i biti poticaj onima koji u mnogim državama Unije žele poštivanje europskih izvornih načela.