Jednako kao što se je pred dvije godine javno svađao s gospođom Vlaisavljević zvanom Kosor, predsjednik Republike se sada javno i preko svake mjere svađa s Miloradom Pupovcem, jednim od najinteligentnijih povjesnih komunista koji prebivaju na području Republike Hrvatske, a koji je ujedno i neosporiv čelnik Srpskog narodnog viječa. U vrijeme dok su se javno svađali, Josipović i Jadranka su sinkronizirano provodili - svaki u skladu sa svojom službenom ulogom, demoliciju hrvatskih ustanova i gospodarstva. Ondašnja polemika je bila na oko ''kulturna'', jer je Josipović kulturan čovjek a Jaca se je poslušno držala libreta po kojem je morala igrati. Je li sukob Josipović-Pupovac također ishitren?

Slika je danas samo donekle izmjenjena: Josipović je osilio na političkoj sceni pa je pregazio granice dobroga ukusa, a Pupovac je čovjek veoma kreativan, intelektualno jači, koji u predodređenim okvirima spora, ipak želi dokazati da je on superioran. Predstave Josipović-Kosor u velikoj su mjeri dovele Hrvatsku u dramatičnu političku i gospodarsku situaciju u kojoj se nalazi, dok cilj novog Josipovićevog spora još nije jasan. Postoje, dapače, i mišljenja da sukob niti nije ishitren, ali tada se uz to nadovezuje pitanje zašto ga je – ovaj uvijek oprezan i nikad određen Josipović, pokrenuo.

U središtu Hrvatske, neki sukob s manjinskom grupacijom.

Josipović je od jednom postavio u centar hrvatske političke scene kao najvažniju temu hrvatsko-srpske odnose, dakle odnose hrvatske države i hrvatskoga naroda s jednim segmentom jedne manjine. I to spor Republike Hrvatske s jednom manjinskom grupacijom koja slavi agesiju na Hrvatsku.

Sve je to pokrenuto na proslavi dana Pobjede u Kninu, 5. kolovoza 2012. kada je u krug samog državnog vrha Josipović podmetnuo bivšeg teroristu sa sjeveroistoka Hrvatske,Veljka Džakulu, čelnika jedne manje srpske formacije u Republici Hrvatskoj, a zanemario Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog viječa i zastupnika s liste manjina u Hrvatskome Saboru. Vidljive posljedice takvog mutnog poteza: Džakula je na samom održavanju hrvatske proslave u Kninu izvrijeđao hrvatsku pobjedu, a Pupovac je dan kasnije – uz uobičajene uvrede na račun Hrvata, počeo napaditi Josipovića. Josipović je na to nepotrebno reagirao, pa se je zahuktao verbalni rat koji ipak nije uvjerljiv. Nije uvjerljiv, ali svađa puni stranice novina i stvara pomutnju. Pomutnju među stranim promatračima, pomutnju među onim Srbima u Hrvatskoj, koji bi htjeli živjeti u miru i odbaciti i Pupovca i Džakulu, koji ne mare ni za Vlaisavljevičku, ni za Pusičku, ni za Mesića ni za Josipovića. Konflikt je njih obeshrabrio, a one druge, četnički organizirane, ohrabrio je u njihovim revanšističkim zamislima.

Josipovićeva polarizacija u lijepom društvu

Zanjimljivo je u tom konfliktu da je Josipović dodatno 18. kolovoza 2012. ubacio frazu o dvijema Hrvatskama, u kojima bi prema navodnim uvjerenjima Pupovca, njih dvojica bili paralelni predsjednici. Nije li možda ovaj retorički konflikt Josipović-Pupovac, poticaj na obnovu tragičnih zbivanja devedesetih godina?
 

Poseban bi značaj mogla dati tim riječima činjenica što ih je Predsjednik izgovorio na partizanskom slavlju u Brgudcu, slavlju kojem je predsjedao, uz ''narodno'' veličanje terorizma i ponovno mahanje totalitarnim parolama.

Kako okljaštriti hrvatsku državu

I dok su strasti na tom polju u porastu, što se zbiva na širokoj političkoj sceni? Od sredine 2009., SDP i HNS znale su da će pobjediti na parlamentarnim izborima, jer ako je vladavina Ive Sanadera vodila k tome, dolazak Jadranke Kosor na čelo Vlade i na čelo HDZ-a predstavljao je za njih stopostotnu garanciju izborne pobjede. Ipak, koalicja SDP-HNS preuzela je vlast bez gospodarskog i socijalnog programa, kao da u dvije godine programi nisu mogli biti osmišljeni. Samo je raspodjela glavnih fotelja bila i jest neupitna, a mnoge manje važne pozicije su stalni predmet svađa unutat njihove ''Kukuriku'' koalicije. Mnogobrojni simptomi korupcije, svađe, i hohštapliranje u Vladi koja nije uopće proradila nakon osam mjeseci od svog ustoličenja, srozali su ugled naše zemlje do nikada viđenoga.

Ponovno stižu glasine iz EU centara financijske moći da će hrvatski kreditni rating biti uskoro znatno snižen sa danas itako rizične razine BB-, te da 1. srpanj 2013. više nije nadnevak za naš ulazak u Uniju. U Zagrebu, kao da se sve radi kako bi do odgode došlo. Osim prljavih financijskih poslova, opstanak nekih ministara u Vladi mogao bi se protumačiti željom da se prilike samo pogoršaju.

Isto tako nema opravdanja za uskračivanje pomoći poljoprivrednicima koji izgaraju pod katastrofalnom sušom (čime se stvara teška socialna kriza), kao što nema opravdanja za kašnjenje s modernizacijom pravosuđa, kad se znade da je upravo nesposobnost u pravosuđu glavni argument kojim se želi spriječiti hrvatski pristup u EU.

Negativnosti režima mogle bi se samo nabrajati, a preporod će biti moguć tek kad se raspršene hrvatske političke snage pretvore u alternativu ovom sustavu sramote i razaranja. Hrvatski posao je pred nama i već se stotine ljudi želi angažirati. Ipak, još se uvijek osječaju slabosti koje je u Hrvatskoj demokratskoj zajednici ostavila administracija Sanader-Kosor (a bez HDZ-a nema hrvatske koalicije), te prisutnost krtica u drugim nacionalnim strankama, što osujećuje ozbiljan i pobjednički rad. Kako je u kritičnim vremenima za Njemačku rekao Konrad Adenauer: ''Imamo nedostatak ljudi, ali zato će svaki čestit čovjek raditi posao za dvoje''. Vrijeme je da se u to uvjere pošteni građani Hrvatske, kako bi postali zaista djelotvorni tvorci preporoda.