U javnosti se sve više postavljaju pitanja o potrebi postojanja političkih stranaka ili bar onih koji su u ovih 23 godine samostalnosti i neovisnosti Hrvatske države, vodile državu, odlučivale u ime i na povjerenje građana, ili imale utjecaj na politički život. Nitko pri tome ne dovodi u pitanje osnivanje i postojanje stranaka u ranim devedesetim godinama, kada se država stvarala i branila, već se sve svodi na vrijeme koje se podudara s vremenom smrti prvog predsjednika, od kada se stječe dojam da niti jedna stranka nema niti liniji, a kamoli viziju svog političkog djelovanja. Stječe se dojam, kako, nakon dostizanja ciljeva (RH-NATO-EU), niti jedna stranka više nema viziju niti čvrstu politiku daljnjeg razvoja države.

Nakon uvođenja višestranačja kao jednog od temelja moderne demokracije, na političkoj sceni nalazimo lijeve i desne stranke kao i stranke centra. Stranke su svoje programe usmjeravale u odnosu na svoje političke orijentacije, a sve opet u odnosu na navedene ciljeve postavljene u ranim devedesetima. HDZ kao stranka centra u doba prvog predsjednika dr.

Franje Tuđmana imala je program samostalne i neovisne države, članice NATO-a i Europske unije. HSP kao primjer stranaka desnice djelovao je i djeluje na području samostalnosti i neovisnosti, te očuvanja te neovisnosti, i u okvirima Europe ne želeći se odreći niti jednog segmenta suvereniteta države. SDP ne samo kao pravni nasljednik SKH, već i kao socijaldemokratska partija zalaže se svojim programom za jačanje regionalne suradnje i internacionalizaciju i praktički je jedina ozbiljnija stranka koja već u svom nazivu nema nacionalni pridjev. Manje stranke ili kasnije derivati većih stranaka uglavnom su nalazile područja svojih djelovanja u sjeni velikih stranaka.

Građani su se, od samih početaka, nakon pada jednoumlja i diktature jedne partije, opredijelili za pluralizam djelovanja i mišljenja. Građani su dali punu potporu razvoju stranaka, učlanjujući se prema vlastitim uvjerenjima. Jasno je da je u tim okvirima, HDZ postao najjača stranka upravo zbog svog centralnog opredjeljenja. Povjerenju građana HDZ-u dodatno su doprinijele mudre političke odluke predsjednika Tuđman, gdje kao jedan od primjera možemo izdvojiti formiranje Vlade nacionalnog jedinstva kada je država bila vojno ugrožena i premda je tada HDZ imao dvotrećinsku većinu u Saboru. Interes države postavljen je iznad interesa jedne stranke.

Danas, dvadeset i tri godine iza osnivanja države, stječe se dojam kako umjesto diktature jedne partije imamo višestranačke diktature. Stranke nemaju jasne programe, ili su programi nepoznati javnosti. Stranke se više praktički ne razlikuju. Na stranačkoj sceni su autoritativni predsjednici stranaka koji u svojim strankama guše demokraciju. Stranke se pretvaraju u pokrete za ispunjenje osobnih ciljeva i ambicija svojih lidera. HDZ ne samo da je izgubio izbore nego je u godinu dana pao niže nego prije izbora, tako da je izgubio i mjesto prve stranke oporbe. SDP nije kapitalizirao veliko povjerenje građana, već je doveo državu na prag katastrofe, i dalje tražeći krivca u tuđim redovima. HSP je razdijeljen u više nepomirljivih frakcija te kao i HSS i HSLS nije u mogućnosti niti na koji način utjecati na državnu politiku. Postoje još nekoliko manjih parlamentarnih stranaka koje bilježe porast popularnosti svojim jasnim stavovima (HDSSB te Hrvatski laburisti), međutim to je itekako premalo za jasnu državnu i državničku politiku.

Razlozi tomu leže u činjenici, kako su predsjednici većine stranaka (uz pojedine izuzetke) podredili stranke svojim ciljevima. Članstvo u svim tim strankama umjesto biračkog, postalo je glasačko tijelo stranke što je dovelo ne samo do osipanja članstva, već i do potpune pasivizacije većine. Najbolji dokaz pasivizacije su unutarstranački izbori, kada ovisno o stranci, oko 20 do 30% članova uopće sudjeluje u stranačkim izborima. Glasuje se za unaprijed poznate kandidate, a tamo gdje se pojave kandidati članova, a ne predsjednika, u kratko vrijeme ili pred izbore, ti neželjeni se na razne načine isključuju iz političkih utakmica. Jednoumlje državne razine iz doba komunizma preneseno je na stranačka jednoumlja. Sve se to opet zajedno prenosi na državne i lokalne izbore gdje građani u nešto većem iako nedovoljnom broju (manje od 50%) izlaze na izbore. Mali odaziv građana na izbore jasno šalje poruku kako građani ne vide razlog izlaska i eventualno mogućih promjena na bolje. Isto tako, razlika izlaska na unutarstranačkim izborima i općim izborima pokazuje kako se sve više smanjuje zainteresiranost za budućnost stranaka. Građanima stranke više nisu garancija promjena i napretka.

U tom i takvom okružju, pojavljuju se pojedinci te udruge građana (moderno nazvano: civilno društvo) koji odstupaju od svog stručnog ili društvenog djelovanja i polako prelaze u političko djelovanje. Raste broj nezavisnih kandidata (moderno nazvano: kandidati birača) koji svoje podrške nalaze u društvenim skupinama i skupinama građana, a koji svoju politiku i sposobnost temelje na vlastitim životopisima i iskustvu. Već se na prošlim lokalnim izborima za Zagreb pokazalo kako su od pet skupina koje su ušle u Gradsku skupštinu samo tri bile stranačke liste, a dvije liste nezavisnih kandidata. Za ove predstojeće izbore očekuje se i više.

Građani tu ne potiču nezavisne kandidature, već se povode za nečim novim, nepoznatim, smatrajući ono staro već je sve poznato. Građani se povode za stručnim i profesionalnim životopisima kao garancijom mogućih promjena. Građani nagrađuju promjene u društvu, a koje u potpunosti izostaju u strankama. Jedan dio tih nezavisnih kandidata, nakon mandata ili dva osnovali su svoje stranke. Zanimljivo će biti vidjeti, da li će to dati dodatni motiv biračima ili će i te nove stranke doživjeti sudbinu starih stranaka.
Čelnicima stranaka, građani i članovi uputili su jasan poziv i dali jasan znak. Biračima, građanima i članovima potrebno predočiti stvarne i istinske promjene i jasno definiranje stranačkih politika i programa. Građane se mora uvjeriti da su promjene, generacijske i stvarne, i da su stranke u mogućnosti pružiti prostor djelovanja mladima, sposobnim i provjerenim s neupitnim životopisom i stručnim iskustvom. Građane se ponovno mora uvjeriti kako su opći interesi iznad stranačkih, a pogotovo iznad interesa stranačkih lidera. Građane se mora uvjeriti da stranke uopće imaju viziju što su opći interesi. U protivnom, nameće se zaključak kako će stranke postati osovine nazadovanja društva i srljanja države u propast. Već viđeno na ovim prostorima kada je partijsko jednoumlje uništilo jednu državu, građani će demokratski stati na kraj stranačkim jednoumljima i pojavom novih nezavisnih lidera, kandidata skupine birača, ostaviti ove stranke u povijesti.

Građani će odlučiti trebaju li nam ovakve stranke ili ne.