Autor: Petrić Domagoj Ante
Datum: 08.03.2013
Slika autor/izvor:
|
||
|
Objavi na:
|
||
|
|
||
Kad se u jednoj državi zlo predstavlja kao neka pozitivna pojava, a sustav razaranja i političke perverzije kao pozitivan fenomen ili barem kao fenomen koji ''nema alternative'', onda je opstojnost te države teško ugrožena. Ne ugrožavaju ju izravno vanjski čimbenici (iako će neki od njih kroz propast te držve ostvariti stanovite probitke), nego unutarnja mreža perverzije, laži i nasilja. U Hrvatskoj, aktivisti totalitarci koji su samo nasljednici starih deklariranih komunista, uspostavili su danas jednu tiraniju novoga stila: dogmatizam svoje partijske povijesti, svojih prijevara i svih mehanizama rastakanja narodnog tkiva. Nakon što su sredstva javnog priopćavanja pretvorili u monopol marksističkih struktura, sada je na ministru Željku Jovanoviću zadatak da korumpira i potkopa obrazovne institucije, na Vesni Pusić da razori ostatke ostataka nekad (1991./2000.) snažnog ministarstva Vanjskih poslova, na ministru Matiću da natjera na samoubojstvo hrvatske branitelje koji su preživjeli glumačku rabotu gospođe Vlaisavljević, a na Radimiru Čačiću da izbriše hrvatsko gospodarstvo sa tabela svjetskih pokazatelja. Naravno, današnja situacija koliko god je teška i koliko god baca u strah velik dio građana, ipak ima alternativu. Ona mora doći kroz ustavni proces. I kroz korištenje svih instrumenata pravne države.
Režim širi strah kroz gospodarsku politiku i socijalno tlačenje
Kao Sanader u prethodnom razdoblju, danas Milanovićevi ljudi žele prikazati svoj rad kao pravi dar građanima, kao model bez alternative, a pozitivne posljedice prepoznat će se krajem 2012., a ako ne onda sredinom 2013., a svakako uoči idučih parlamentarnih izbora kad će Kukuriku koalicija poreznim obveznicima predstaviti svoj novi plan za stvaranje pet stotina tisuća radnih mjesta uz rast BDP-a od 8 posto....
Takve floskule su Hrvatima poznate.
Alternative neće biti jedino ako se Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) zabetonira u ulozi udbaške organizacije s lažnom nacionalnom fasadom (a to je HDZ postao godine 2000.). U stvari, alternative ne će biti ako jugoslavenska ekipa Jace Vlaisavljević i malverzatorska ekipa Ive Sanadera u HDZ-u budu zamjenjenje sličnim ustrojenjem s novim imenima ali s jednakim zadatkom. Prema nekim stranačkim kritičarima, upravo to bi se moglo i dogoditi, ili se već sada događa, unatoč pozitivnim očekivanjima koja su nastala 20. svibnja 2012. nakon poraza Jadranke Kosor i Ivana Domagoja Miloševića na unutarstranačkim izborima. Međutim, neka imenovanja u stranci, od onda do danas, nisu usklađena s javnim izjavama predsjednika Tomislava Karamarka, što stvara nepovjerenje i dvojbe o ulozi najjače hrvatske stranke, predvodnice demokratske oporbe.
Neovisnost od vlastitoga straha
Slavimo danas, 8. listopada, Dan hrvatske neovisnosti. Vjerujemo da će nas teško Mesići, Josipovići, Pusičke i Milanovići ugurati u novu Jugoslaviju: neovisnost je postignuta intelektualnom i moralnom snagom te hrabrošću zdravoga, većinskoga dijela hrvatskoga naroda, pod vodstvom predsjednika Franje Tuđmana i tadašnjega HDZ-a. Nije se dovoljno promjena dogodilo u "regiji" od kada se je NATO 1999. našao prisiljen da zračnim udarima nametne mir na Kosovu i da smiri osvajačke snove Beograda. Ondašnja je kriza još uvijek aktualna tema pa za obnovu Jugoslavije nema mjesta. Barem ne u narednih 20 godina.
Međutim, moguće je stvoriti u Hrvatskoj preduvjete za povratak totalitarizma. Novi oblici komunizma nude se danas kao reakcija na osiromašenje pučanstva, od Grčke do Portugala, s novim parolama i s ljudima koji su u stvari pitomci starih obajveštajnih i partijskih organizacija..
U Hrvatskoj, totalitani plan gradi se na brisanju hrvatskog karaktera naše države (današnji dan i minimalistički pristup tom povjesnom nadnevku je još jedan dokaz da na čelu države postoji anacionalna birokracija a ne hrvatsko vodstvo). Povratak totalitarizma gradi se i na uništavanju gospodarstva, na protukršćanskoj i protuhrvatskoj agitaciji u medijima, na zastrašivanju otkazima, stečajima, pa čak i glađu. Suprotstaviti se tom strahu i svakom strahu, prvi je korak ka uspostavi punog nacionalnog suvereniteta, kojega samo samo zajednica dostojantvenih ljudi može izgraditi.
Komunizam kao avet
Kriva je predodžba da je komunizam umro 1989. ili 1990.: srušila se je njegova formalna, nasiljna i uglavnom kriminalna operativa, ali nije nestala ideologija. Rijetko gdje su stari tlačitelji kažnjeni, nisu čak ni lišeni otete imovine. Ideološki, obiteljski i ortački međusobno povezani, vuku konce velikog segmenta stvarne vlasti u Rusiji i u Litvi, u Hrvatskoj i u Srbiji, u Ukrajini, itd. Modernizirali su svoj rječnik, pokorili su se mnogo puta vjerskim obredima makar ruše kršćanstvo na svim poljima, pretvorili su kapitalizam i privatizaciju u svoj monopolski trik često koristeći crne fondove Komunističkih partija i obavještajnih službi, kao bogatu osnovu za svoja poduzeća. Postali su ''kapitalisti'' i ''demokrati'', ali osujećuju rast poduzetništva i ulaganja, te provode podmuklu diktaturu nad svim političkim inicijativama. Evo u Hrvatskoj, razbili su pravašku ideju u osam Pravaških strančica, poigravaju se s uništenim HSS-om, gurnuli su HSLS u ruke nekog glumca Vlaisavljevičinog suigrača, izmislili su don Ivan Grubišića, itd. To je demokracija, reći će Ivo Josipović.
Razdor na površini, dok se na dnu mutnih financijskih i političkih voda održava marksistički svakodnevni plenum.
Novi oblici komunističke agresije
Ovo o čemu je govora, prepoznato je kao činjenica i opasnost diljem svijeta. Sve to što se zbiva nije isključivo naš lokalni fenomen, to čak nije samo fenomen Istočne i Jugoistočne Europe. Santiago Martín, španjolski autor, postavlja nekoliko pitanja za ovu ''Europu bez prirodnih vrijednosti'': zašto se finacijašima povjerava politička vlast, zašto su abortus i homoseksualstvo iskaznice europskih građana, zašto ''multikulturalnost'' nije primjenjena izbjeglicama iz Afrike i Azije koje traže azil, zašto sistem pluralizma ne štiti one stranke i medije, škole i zajednice koje su izvan popisa ''podobnih''... I završava ovako svoje izlaganje: ''kažu da se radi o socijalizmu XXI. stolječa, ali taj socijalizam nigdje nije definiran. Radi se prema tome, o nesocijalnoj praksi koja se pragmatički izmišlja svakodnevno u Kini i na Kubi, u Bjelorusiji i Venezueli, a kao košara razaračkih ideja određuje se na simpozijima uglađenih moćnika."
U Republici Hrvatskoj režim je već pokazao svoj istinski karakter. Poradi toga, veliki je hrvatski posao da takav režim dobije autentičnu oporbu, s jasnim idejama i s prozirnim ljudima. Povjerenje hrvatskoga čovjeka još se uvijek nije oporavilo pa je politička sumnjičavost jedan prošireni, štetni ali i opravdani fenomen u javnosti. |
|||