Kažu da je u početku bio čovjek. Muškarac je bio lovac i brinuo se za hranu, a žena se brinula za spiljske poslove i oko djece. Bolesni, nemoćni, te stari i osamljeni, umirali su pretežito sami i od gladi. Uskoro su shvatili da, ako se udruže s drugim ljudima, mogu zajedno puno više uloviti i puno zajedničkih poslova preraspodijeliti, te se mogu brinuti jedni o drugima. Stvorene su plemenske zajednice, izabrane vođe (poglavice) i plemenska vijeća te se život modernizirao. Pronađena je vatra, kotač i napredak je pokrenut. U plemenskim zajednicama sada stari nisu umirali sami, pogotovo ne gladni. Ranjeni u lovu, nemoćni te djeca, dobivala su svoj obrok i potrebnu pomoć. Pleme je imalo odgovornost za sve članove. Za čast i dostojanstvo svojih članica i članova, radno sposobnih ili nemoćnih, bili su spremni boriti se protiv drugih plemena. Međutim, slijedio je progres. Došlo je robovlasničko, pa feudalno društvo, kapitalizam, socijalizam, komunizam…

Danas živimo u moderno doba, doba napretka, suvremene tehnologije, masovnih komunikacija. Živimo u demokratskom društvu koje, jest da ekonomska kriza ponešto nagriza, ali gdje statistike govore da je u upotrebi više mobitela nego stanovnika. Premda na svijetu još postoje primitivne zajednice, u Hrvatskom vlada humanost i demokracija. Građani visoke životne dobi (stariji) ne umiru više sami, gladni i ozebli u staračkim domaćinstvima ili staračkim domovima, napušteni od svih. Osobe s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju imaju sve potrebno za uključenje u normalan život, a njihovi roditelju svu neophodnu pomoć društva. Nezaposlenima i svima onima koji nisu u mogućnosti osigurati egzistenciju, država pruža osnovne mogućnosti bezbrižnog života. Takvo društvo nije uspio opisati niti Owen u svojoj Utopiji.

Nisam skrenuo

Gledao sam samo negativ stvarnosti u Hrvatskoj. U modernoj, demokratskoj Hrvatskoj socijala je postala teret i u tom dijelu nalazimo se negdje između prve zajednice muškarca i žene i plemenskih zajednica. Postoji veliki broj staračkih i samačkih domaćinstava bez sustavne pomoći dostojne čovjeku (tek poneki svijetli primjer građanske solidarnosti) gdje u uvjetima koji su ponekad lošiji i od tople špilje. U mnogim stanovima iza vlastitih četiri zida odvijaju se ljudske drame. U mnogim staračkim domovima (ili domovima za stare i nemoćne) zbog manjka osoblja korisnicima nismo u mogućnosti osigurati niti najmanje uvjete dostojne čovjeku. Veliki broj roditelja djece s teškoćama u razvoju imaju malu ili nikakvu osnovnu skrb ili pomoć društva, te su većinom prepušteni sami sebi uz možda poneku standardnu socijalnu uslugu ili medijski potpomognutu humanitarnu pomoć. Osobe s invaliditetom stvarno su isključene iz društva bez obzira na veliku medijsku promidžbu inkluzije. Bolesni i nemoćni, u zdravstvenom sustavu, mogu računati samo na pojedince entuzijaste ukoliko se ne izgube u šumi pravilnika i propisa. Više mladih i nezaposlenih obiđe Zagrebačke natječaje za zapošljavanje i zavode za zapošljavanje, nego građani i turisti spomeničku baštinu. Veliki dio nezaposlenih uslijed nepoznavanja propisa, ostaju i bez zdravstvenog osiguranja i nisu u mogućnosti zadovoljiti niti osnovne životne potrebe. Ovrhe, iseljenja, postaju polako svakodnevnica.

Daleko od toga, da u sustavu socijalne skrbi, ne postoje planovi, programi i veliki broj profesionalaca koji svoj posao rade s ljubavlju i koji pokušavaju tu sliku ublažiti. Postoje udruge građana, Crkva te pojedinci koji su svoj društveni život posvetili upravo ljudima kojima je pomoć potrebna. Njihov nesebičan rad samo je melem na ranu društva. Umiješa se tu s vremena na vrijeme i politika, posebice u predizborna vremena kada se organiziraju posjete raznim institucijama uvijek široko medijski praćeno, želeći pokazati kako će upravo oni konačno riješiti te probleme sve većeg i većeg broja naših sugrađana i uvjeta njihovog življenja. Kada predizborno vrijeme prođe, nedostatak ideja, vremena, a ponajviše novaca u pravilu guši osjećaj krivnje, i sve tako do nekih novih izbora.

Ne mogu se ne prisjetiti, kako smo skoro nedavno, u ranim devedesetim, kada je država bila osiromašena, opustošena ratnim zbivanjima, uz sustavnu potporu građanima i za preko 600.000 prognanih i izbjeglih naših građana u sinergiji sustava i dragovoljnih pojedinaca uspješno prebrodili moguću socijalnu katastrofu. Pokazali smo tada visoki stupanj osjetljivosti i humanosti, i pokazali našim sugrađanima da zajedno možemo sve.

Gdje se to izgubilo, gdje je izgubljen čovjek

Javnost uredno okreće glavu i jedino se ponekad zainteresira za ekstremne slučajeve, kada su medijski stupci ispunjeni naslovima poput „…starica nađena mrtva u stanu – susjedi primijetili tek kad se počeo širiti neugodan miris…“; „spavali pokraj mrtvog tijela…“; „ u alkoholiziranom stanju zatukao suprugu ili dijete…“; „zanemarivali dijete…“ i slični članci. Traži se tada odgovornost propusta sustava, zanemarujući činjenicu, kako smo svi mi odgovorni za sustav kakav imamo, a pogotovo za svoj vlastiti propust okretanjem glave. I sustav i svi mi građani tražimo opravdanja, a sve čekajući da vrijeme učini svoje i zaborav prekrije probleme. Kroz već gotovo stereotipne razloge poput: „ u javnu kuhinju došao u mercedesu“, „po pomoć došla u bundi…“ ili „kockao sredstvima za pelene…“; opravdavamo smanjenje financiranja socijalnog sustava. Istodobno tražimo od naših sugrađana, bez obzira da li su njihovi problemi prolazni ili trajni da se, ukoliko žele pomoć države, odreknu svoje prošlosti. Tražimo da svoje probleme sami rješavaju ne uzimajući u obzir da su upravo u problemima zato što si sami ne mogu pomoći. Nalazimo uzroke njihovih teškoća u njima samima, okrivljujućih ih za njihovo stanje, stigmatizirajući ih i diskriminirajući ih, i na taj način očekujemo umiriti svoju savjest. Umjesto da sustav kažnjava pojedinačne zloupotrebe socijalnog sustava, da kažnjava prevare građana, sustav od građana traži da pregaze svoje ljudsko dostojanstvo i tada možda mogu dobiti pomoć, ili je ne dobiju.

Umjesto da kvalitetan sustav socijalne pomoći bude ponos Hrvatske i svih građana, on je postao teret društva. Vrijednosti su materijalizirane i više se danas vrednuje koliko imaš, od onoga koliko možeš pružiti. Prema narodnoj „sit gladnom ne vjeruje“, nismo se spremni suočiti sa stvarnim problemima sve dok ti problemi ne postanu naši vlastiti. Većina tada postaje talac vlastitog ponosa i dostojanstva. Mi drugi stalno očekujemo da netko drugi nešto napravi, umjesto da sami primjerom nešto učinimo. Da od odgovornih jasno tražimo da nas sve skupa sustav prati. Nije li bolji osjećaj pružiti drugome pomoć nego moliti za pomoć? Ponekad je dovoljno samo malo vremena i lijepa riječ, a to ne košta. Pogledom oko sebe možemo puno toga promijeniti i to ne samo kroz humanitarne aktivnosti i druge hvalevrijedne aktivnosti udruga građana, već direktnom pomoći prema onima koji pomoć trebaju. Beskućnicima prehranu i prihvatilište, osobama s invaliditetom programima uključenja u društvo, roditeljima djece s teškoćama u razvoju profesionalnu pomoć i podršku, građanima u financijskim problemima mogućnost iznalaženja izlaska iz problema i sve tako do nezaposlenih. Ne bi li recimo trebalo voditi računa da u obitelji bar jedna osoba ima stalni prihod i tko bi o tome trebao voditi računa? A gdje su vrtići, domovi za stare i nemoćne, odjeli palijativne skrbi pri bolnicama, gerontološki centri i svi drugi oblici pomoći? A znamo li da kao narod starimo i da će potrebe biti sve veće? Kakvo nas društvo tek čeka i hoćemo li biti bar na razini plemenskih zajednica ili ćemo se vratiti u špilje? Dok imamo vremena, činimo dobro svima.