Teško je danas ne osvrnuti se na medijske i javne prozivke Crkve i svega što se uz Crkvu veže. Javnosti se prezentiraju razne negativnosti vezane uz Crkvu u svijetu, ali i u Hrvatskoj. Stječe se dojam kako je Crkva u Hrvatskoj glavni negativac, bez obzira što ni na koji način ne utječe na pojavu negativnosti u hrvatskom društvu, pogotovo na one koje su Hrvatsku dovele u stanje u kakvom se danas nalazi. Nije trebalo dugo čekati, pa da i nakon izbora novog poglavara Katoličke crkve, Svetog Oca Franje, u medijima počinju prikazivati ne samo dijelovi života novog Sv.oca Pape, već se kroz karikature i kolumne nastavlja sustavno obezvređivanje svega što bi nosilo predznak katoličko. Postavlja se opravdano pitanje, zašto je tomu tako? Kako to da se i predstavnici Vlade Republike Hrvatske, izabrane od ovog naroda, natječu tko će uputiti teže kvalifikacije za predstavnike Crkve, a istodobno se preko 80% tih građana - birača na prethodnom popisu stanovništva - izjašnjava katolicima?

Ne tako davno, vjerujem da će se mnogi toga prisjetiti, svećenici, redovnici i redovnice u Hrvatskoj bili su bez osnovnih ljudskih prava. Zdravstveno osiguranje, u tadašnjoj državi, bilo je osigurano svima, samo ne pripadnicima klera. Progoni, mučenja i ubojstva tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, na ovim prostorima, nikada nisu u potpunosti razjašnjena, kao što, ne samo da odgovorni za to nisu nikada procesuirani, već i mnoge žrtve do danas nisu dobile ni grob. I cijelo to vrijeme, Crkva je bila s narodom, uz narod, dijelila sudbinu tog istog naroda i bila gotovo jedini stup očuvanja Hrvata na ovim prostorima. Povrh toga, i mnogi članovi Saveza komunista, crkveno su se vjenčavali, krstili, pričestili i krizmali svoju djecu, jasno, skoro svi u tajnosti i u udaljenim župama, kako to susjedi i nadređeni ne bi vidjeli. I to je Crkva prihvaćala, premda progonjena od istog Saveza komunista.

Duhovna briga za svoj narod možda se najjasnije očitovala tijekom Domovinskog rata, kada su branitelji s krunicama u ruci branili i obranili svoju domovinu, dali svoje živote i svoja zdravlja, a utjehu nalazili upravo u vjeri i Crkvi. Kako se onda danas, i zašto, upravo Crkva pribija na stup srama? Možda je sve navedeno upravo i razlog pokušaja rušenja Crkve u Hrvata? Nije to ništa novo i nikako nije prvi pokušaj (primjer: suđenje blaženom kardinalu Alojziju Stepincu), ali danas u demokraciji svakako najopasniji. Upravo danas, kada bi ljudska prava morala biti osnovnom vrijednosti društva, a pravo na vjersko i svako drugo opredjeljenje ne bi smjelo biti diskriminirano (čak i prema zakonu), pripadnike Katoličke crkve diskriminira na sve moguće načine. Svaki pokušaj javnog iznošenja vlastitog mišljenja, mišljenja u skladu s katoličkim vrijednostima ne samo da se obezvrjeđuje, već se govornika okarakterizira kao zatucanu ili zadrtu osobu.

Preko trinaest stoljeća prisutna je Crkva u Hrvata. Prošla je s narodom sva društvena uređenja i sve državne zajednice te sve ratove na ovim prostorima. U pravilu, uvijek je bila meta svih osvajača i uvijek je imala žrtava u svojim redovima. Međutim, uvijek je opstala kao jedan od glavnih stupova naroda na ovim prostorima. Ali krenimo redom.
Što nas određuje pripadnicima naroda? Pojednostavljeno, to su jezik i pismo, kultura, povijest, osnovne vrijednosti te vjera. Mogu se ovdje navesti i još neke karakteristike, međutim dovoljno se zadržati samo na ovima.

Jezikoslovci nas znaju upozoravati kako je jezik živo tkivo i kako su promjene dobrodošle u obogaćivanju jezika. Možemo se potpuno s time složiti pogotovo kada pokušamo čitati određena djela iz naše prošlosti u izvornom obliku, a kada se suočavamo s velikim poteškoćama razumijevanja napisanog. Radi se tu o razlici ponekad od dva ili više stoljeća i sigurno je da su promjene nastupile. Ipak, kada se malo dublje analizira, tada se vidi da su postojali i postoje standardi jezika u određenom vremenu te se pitam gdje su ti standardi danas. Gdje su nestali utjecaji pavlina, franjevaca i isusovaca (Barok) na hrvatski jezik? Danas imamo velike rasprave o standardima, gdje se nakon pedesetak godina mješovitog hrvatsko-srpskog jezika jezikoslovci ne mogu ili neće dogovoriti oko novog standarda. Tako imamo različite pravopise gdje nama običnim građanima nije u potpunosti jasno je li ispravno šport ili sport, greška ili grješka i veliki broj drugih primjera. Uvodeći potom i veliki broj tuđica i posuđenica, zbrka je potpuna. Hrvatski jezik prepušten je dijalektima bez jasnog standarda te velikom stranom utjecaju. Što je onda hrvatski jezik? Može se o jeziku, kao i o povijesti i kulturi, povesti široka rasprava. Mogu se voditi mnoge rasprave o sadašnjem stanju, ali koji god dio analiziramo, uvijek nalazimo povijesno veliki utjecaj Crkve. Taj utjecaj uvijek je bio usmjeren u pozitivnom smjeru, uvijek u smjeru razvoja društva. Kako se onda danas utjecaj Crkve smatra nazadnim?

Mogao bih ovdje nabrajati mnoge primjere iz prošlosti kao i mnoge poznate i znamenite osobe koje su ostavile duboki trag u našoj kulturi, ali ostavimo to za neke druge analize, a pozabavimo se malo osnovnim vrijednostima.

Osnovna jedinica svakog društva i naroda je obitelj. U obitelji se prenose tradicija i tradicionalne vrijednosti, kao što se uostalom prenose i nasljedne osobine obitelji. Premda bi mnogi odmah te vrijednosti pripisali vjeri i vjerskim običajima, čak i ateizam podrazumijeva prenošenje ateističkih vrijednosti u obitelji. Može se ovdje povući paralela s prirodom. Osnova svakog kemijskog elementa ili spoja je atom. Atom, ne elektron, pozitron ili neutron, već atom. Broj atoma i njihove karakteristike određuju kemijski element ili spoj. Stabilnost elementa ili spoja određen je stabilnošću upravo atoma. Na isti način može se ustvrditi kako je i stabilnost jednog društva u direktnoj vezi upravo sa stabilnosti obitelji. Svaki čovjek svoje osnovne vrijednosti dobiva u obitelji i svaki je čovjek direktna projekcija svoje obitelji. U svijetu postoje mnoge različitosti, pa i različit pristup obitelji. Što se dalje odmiče na istok, vidi se da se posebno njeguje naprosto kult obitelji, bez obzira na vjeru. Na zapadu se unatrag tridesetak godina može primijetiti kako se odstupilo od obitelji kao osnove društva, da bi u zadnjih nekoliko godina obiteljska zajednica ponovno dobila na cijeni. Danas mnoge poznate osobe na zapadu promiču ideju očuvanja obitelji, ponekad isti oni koji su ranije, gotovo agresivno, zastupali stavove da je čovjek kao jedinka osnova društva. Gdje je u svemu tome Hrvatska?

U Hrvatskoj se, bez obzira na vjeru, do ne tako davno cijenila obitelj. Obiteljska nasljeđa, a tu ne mislim na materijalna, imala su svoju visoku vrijednost. Katolici, pravoslavci, muslimani, ateisti i agnostici, zasnivali su obitelji prema vlastitim uvjerenjima te tek sada postaje nejasno u čemu je onda problem? Zašto, kada Katolička crkva progovara o zaštiti obitelji, to postaje problem gdje se ne biraju načini kako napasti Crkvu. U tim napadima ne zaustavlja se samo na vrijeđanju Crkve i katolika. Sustavno se u javnosti, a posebno u nekim medijima, gotovo epizodno, potenciraju slabosti od kojih nisu imuni ni pojedinci unutar Crkve. Nameću se te slabosti kao grijeh Crkve, a ne pojedinca.

Zaboravlja se ili se ne želi znati kako nitko nije bezgrešan, odnosno ispravljam se, kako je samo jedan bezgrešan. Čovjek može sagriješiti, i svi mi imamo svoje grijehe: misli, riječi, djela ili propusta. Napadajući Crkvu pokušava se, ne samo skrenuti pažnja s činjenice kako nam je društvo duboko zagrezlo u korupciju i kriminal te nesposobnost rješavanja temeljnih pitanja, već kao krajnji cilj odvojiti narod od Crkve. Odvajanjem naroda od Crkve postavljeni su temelji razaranja obitelji. Razaranjem obitelji nestaje društvo, bar onakvo kakvo mi poznajemo.

U srednjem vijeku alkemičari su pokušali promjenama vrijednosti atoma dobiti zlato. Svima je poznato kako su u tome uspjeli i što su dobili. Umjesto zlata dobili su nešto strano, nepoznato, nedefinirano. Ne žele li moderni politički alkemičari pokušati promjenama vrijednosti obitelji dobiti zlatno društvo, i neće li se to pretvoriti u isto ono neželjeno što su dobili i alkemičari u srednjem vijeku? Neće li dobiti nešto strano, nedefinirano, nepoznato.

Analiza stanja jezika, kulture, povijesti koja se zadnjih dvadeset i tri godine u potpunosti zanemaruje, osnovnih vrijednosti u hrvatskom društvu, stavova prema obitelji, bar onih koji se nameću javnosti, dovodi bez sumnje do zaključka kako su napadi na Crkvu usmjereni upravo protiv naroda. Iskrivljavanjem jezika, zanemarivanjem kulture, revizijom povijesti te destrukcijom obitelji i Crkve dolazimo do pitanja koje je ovih dana, možda retorički, i možda u okvirima nekog drugog konteksta, ali ipak pitanja, koje je postavio predsjednik Vlade: „…tko je Hrvat uopće, što me definira kao Hrvata?“
Preko trinaest stoljeća prisutna je Crkva u Hrvata i dijeli sudbinu svog naroda. I opet će Crkva biti stup opstanka naroda na ovim prostorima, bez obzira kome ona smetala, i zašto.