Demografi već dulji niz godina upozoravaju kako smo sve stariji narod te kako ćemo se u budućnosti suočavati sa sve većim problemom starenja naroda. Možda samo po sebi to ne bi trebalo uvjetno biti problem, da se uz to ne vežu i neki veći problemi. Tako je jedan od najvećih problema činjenica kako smo vrlo blizu izjednačavanju broja radno aktivnih (zaposlenih) građana i umirovljenika. Postavlja se tu pitanje održivosti sustava mirovina koji već danas veliki dio naših građana dovodi do ruba siromaštva. Što nas onda čeka u budućnosti.

Istovremeno, upravo danas se u nekim medijima pojavljuje vijest kako su pod psihološkim pritiskom roditelji oko 40.000 djece koja ove godine upisuju prvi razred. Postavlja se pitanje, zbog čega postoji psihološki pritisak na roditelje? Da li je uzrok sam upis u školu, ili možda poteškoće s kojima se susreću roditelji u pripremi djece za školu? Možda je pravi uzrok strah, koji se javlja kada postajete svjesni da vaše dijete ulazi u sustav obrazovanja, da će vrijeme proletjeti u trenutku te da će vaše dijete postati jedno od brojnih nezaposlenih mladih ljudi u Hrvatskoj. 'Srećom' već za tri mjeseca ulazimo u Europsku uniju, pa će naša djeca moći potražiti svoju sreću u svojoj novoj državi, Europskoj uniji.

Zakon kaže da su djeca od 16 godina djelomično odgovorna za neke svoje postupke, a s 18 godina postaju punoljetna i pred zakonom u potpunosti odgovorni. Dodatno se prema nekim propisima djecom smatraju i redoviti studenti do završetka studiranja ukoliko ih uzdržavaju roditelji (primjerice zdravstveno osiguranje), međutim, nakon 25. ili 26. godine, mladi su u potpunosti odgovorni za svoj život. Pitanje je za što su to odgovorni? Mogu li se zaposliti? Imaju li ekonomsku ovisnost? Mogu li zasnivati obitelji? Mogu li svoje stečeno znanje primijeniti na pravi način i dati svoj doprinos razvoju društva i države?

Podaci pokazuju da u prosjeku mladi prvi stalni radni odnos ostvare tek iz tridesete godine i to mnogi izvan struke za koju su se formalno obrazovali. Najlošije prolaze, prema podacima, oni koji su diplomirali na nekom od visokih učilišta i sveučilišta, gdje u prosjeku prvi stalni radni odnos ostvaruju tek iznad 35 godine. Tek tada su u mogućnosti osigurati vlastitu egzistenciju, stvoriti obitelj, dom, imati djecu (ukoliko i tu poslodavac nema neku primjedbu) i što je najvažnije, tek ih se tada prihvaća u društvu kao ravnopravne i odgovorne. Sažeto prikazano, svaka generacija gubi 10 godina najkreativnijeg doba života (ili prema Ezopovim basnama: …zadnjih deset ljudskih godina.), te ukoliko to pomnožimo s brojem upisane djece u prve školske razrede, te uzimajući u obzir statističke pogreške, standardne devijacije i slične alate, dolazimo do toga da u maloj zajednici društva u kojem živimo, oko 300.000 mladih, sposobnih, kreativnih, za život spremnih, umjesto da povećaju odnos radnika i umirovljenika i na taj način ojačaju društvo, za politiku praktički ne postoje.

Kada mislim da politički ne postoje, tada to mislim u svim segmentima. Službena politika im danas umjesto radnih mjesta nudi volontiranje za 1600 kuna ili 53,333… kune dnevno dovoljno za kruh, mlijeko i možda tanji sendvič. NEDOVOLJNO za egzistenciju, osnivanje obitelji, napredovanja ili planiranje djece! Nije to čudno, jer upravo tih generacija u službenim politikama i nema. Postoje možda pojedinci koji u svojim strankama više služe za ukras i politikantstvo i to je više sporadično nego pravilo (usprkos svoj deklariranoj mladeži ili forumu).

Službena politika danas niti ne zna što bi to trebalo mladima ponuditi (osim navedenih mrvica), jer želeći potisnuti u zaborav rane devedesete godine, u zaborav su potisnuli i to da su upravo generacije te dobi aktivno sudjelovali u stvaranju višestranačja, aktivno sudjelovali u stvaranju države, aktivno sudjelovali u obrani domovine i bili u potpunosti kompetentni sami za sebe odlučivati i kreirati politiku svog vremena. Mladi su tada kreirali programe za mlade. Davao sam uvijek za poseban primjer, kako je u ranim devedesetim godinama, izvršni direktor jedne od većih banaka u Hrvatskoj imao samo 28 godina i suvereno kreirao i provodio financijsku politiku svoje tvrtke. Zamislite da danas nekog od brojnih mladih ekonomskih stručnjaka postavimo, recimo za predsjednika Uprave Zagrebačkog holdinga, ili bar neke javne tvrtke d.o.o. ili d.d.? Zamislite da se danas osobi od 27 godina da poticaj ili poticajni kredit za razvoj novih tehnologija?

Opasnost takve politike prema mladima, desetogodišnja praznina u generativnoj fazi života direktno utječe i na društvo i na državu. Spomenuto na početku teksta, ovaj odnos prema mladima, nedostatak ideja o gospodarskom napretku, a gdje upravo mladi mogu puno toga reći, može nas u bližoj budućnosti dovesti do odnosa gdje će biti više umirovljenika nego radnika što je potpuni krah mirovinskog sustava. Neće nas tu sigurno spasiti, niti umanjiti probleme, predloženo produljenje godina odlaska u mirovinu s 65 na 67, nego će to još više otvoriti problem. Desetogodišnji jaz produljiti će se na dvanaestogodišnji jaz. Mladi će svoju budućnost tražiti u Europi, a u Hrvatska će još više ostarjeti. I ne samo to. Velika područja Hrvatske postaju napuštena i zapuštena, te konačno i potpuno osiromašena. I ne samo to. Zasnivajući obitelji u dobi od 30 do 35 godina, pa i kasnije, pojavljuju se i zdravstveni problemi, neplodnost, gdje se onda vode velike i žestoke rasprave o rješavanju posljedica i traženja alternativa umjesto, da se konačno svi problemi počnu rješavati od uzroka.

Vrijeme je da politika prestane docirati mladima svojim kvazi programima za mlade. Vrijeme je da konačno mlade podržimo na način da im damo širinu djelovanja, da ima pomognemo savjetima i iskustvom, ali da mladi sudjeluju, stvaraju i provode politiku: MLADI ZA MLADE.