Je li Ivo Josipović uklonio Dejana Jovića zbog svoje predizborne kampanje? Čast iznimkama ali to naivno i potpuno nebitno pitanje ovih dana postavljaju brojni mediji u Hrvatskoj. Ne mogu vjerovati da većina hrvatskih novinara ne razmišlja u skladu s uzrečicom „Državnik vrijedi onoliko koliko vrijede njegovi mentori“ i da u tom kontekstu, u ime cijele hrvatske javnosti, nisu u stanju postaviti slijedeća pitanja:

Tko to tiho provodi ideje i zamisli što su ih Dejan Jović i njegovih suradnici, uglavnom iz Engleske i Srbije, godinama objavljivali u brojnim studijama i publikacijama, a koje, direktno ili indirektno, vračaju Hrvatsku iz središta Europe u izmišljeni geopolitički „region“ po imenu „Zapadni Balkan“ jer je, kažu oni, to nama, Hrvatima, „prihvatljiva alternativa" za nikad prežaljenu i "nedemokratskim i nasilnim referendumom“ srušenu Jugoslaviju?

Zašto se Ivo Josipović, ni u jednome trenutku tijekom proteklih godina interakcije s Jovićem, nije domislio sebi postaviti pitanje što to konkretno financiraju pretežito britanske organizacije i kako to da sve objavljene studije Jovićeve družbe obrađuju „rat u Jugoslaviji“, za koji su „jednako krivi svi nacionalisti“, a da niti jednom ne navedu činjenicu da tog rata u Srbiji uopće nije bilo, odnosno da su u Beogradu orkestrirane sve genocidne agresije na susjede, u skladu sa desetljećima pripremanim planom za stvaranje „Velike Srbije bez Hrvata, Šiptara, Turaka i Makedonaca“.

Kako to da te brojne studije, u kojima godinama sudjeluje Josipovićev savjetnik, ništa ne govore o posljedicama srpskoga genocida u Bosni i Hercegovini, odnosno o poslijeratnoj pojavi radikalnih skupina koje se danas uključuju u brutalni rat za stvaranje takozvane „Islamske države“ od Azije do Jadranskoga mora?  

Tko to godinama nije radio svoj posao i provjeravao kakve nam „ljekovite“ pripravke za „bivšu  Jugoslaviju“ i „balkanski region budućnosti“ pripremaju Dejan Jović, Dejan Djokić, Jasna Dragović-Soso i ostali iz londonske kuhinje, koja ni u snu nije pomislila na skandinavsko rješenje po kojemu je upravo potpuna suverenost država donijela mir, suradnju, stabilnost i razvitak?

Kako je moguće da je Kolinda Grabar Kitarović detektirala lik i djelo Dejana Jovića dok je još bila ministrica vanjskih poslova i europskih integracija RH, a Ivo Josipović je tek nakon više od četiri godine „izvrsne suradnje“ primijetio da se s njime ne slaže „po jednome jedinom pitanju“ i znači li to da su po svim ostalim pitanjima Josipović i Jović u potpunom skladu?

Tko je u ime moje djece i ostalih milijuna Amerikanaca, Australaca, Novozelanđana, Čileanaca, Kanađana i drugih inozemnih državljana hrvatskoga podrijetla prihvatio Jovićevu tezu da su oni sastavni dio jedinstvenoga balkanskog naroda na jednome jedinstvenom balkanskom prostoru?

Tko je u tom kontekstu Ivo Josipović, iz čijega ureda, Ureda Predsjednika RH, dugi niz godina, javno i neometano, zagovaraju reviziju hrvatske državnosti i neovisnosti jer mi, Hrvati, navodno nismo nikada ni htjeli napustiti veliku Srbiju, koja se je tada zvala SFR Jugoslavija, a koja se danas nudi Europi i svijetu pod imenima „Balkan“, „Zapadni Balkan“, „region“ ili „ovi naši prostori“?

Kakav je i kakav nam može biti obrazovni sustav u kojemu Dejan Jović i njemu slični uvaljuju našoj djeci „jugoslavensko balkanstvo“ i je li istina da Ivo Josipović kani pomoći svome bivšem savjetniku da se ugura na dužnost čelnoga čovjeka Diplomatske akademije?

To su neka od pitanja koja aktivni novinari moraju postaviti – prvo sebi, a potom i aktualnome Predsjedniku RH Ivi Josipoviću. On se, naravno, ima pravo braniti šutnjom ali novinari, zbog svoje savjesti, nemaju pravo ne tražiti odgovor – uporno, svaki put kad se Ivo Josipović pojavi u javnosti, a to znači svaki dan.