Objavi na:
|
||
|
||
Hrvatskim prostorima hara pijavica negativnog razmišljanja, apatije, mržnje i jala. Vuče nas ta pijavica sve dublje u ponor bez dna, a mi to ne vidimo. Preokupirani smo uskim i plitkim interesima. Opet smo masa bezvoljnih koja čeka da je povedu oni drugi, a ti drugi su nesposobni – osim za prodaju svega što je hrvatsko u strane ruke. Prosječni hrvatski građanin donedavno je bio uvjeren da treba samo vjerovati u europske integracije, a s ulaskom u Europsku uniju svi smo trebali živjeti u raju gdje novac raste na stablu. Oni drugi su trebali ubirati novac sa stabla i davati ga nama. EU integracije bile su postale nova vjera u Hrvata, gotovo jednaka onoj o Jugoslaviji i njenim raznim vrstama „drvenog željeza“ – bratstva i jedinstva, marksizma, komunizma, socijalizma, radničkoga samoupravljanja i društvenog vlasništva. Sada smo opet razočarani i puni kompleksa, a naša europska lokomotiva vozi u rikverc – vraćamo se u našu tamnicu jer smo jedino u njoj navikli živjeti. Istina je da EU može biti kvalitetan i pravedan savez. Mogla je to biti i Austrougarska monarhija, možda i Jugoslavija. Možda su to mogli biti Sovjetski savez i Čehoslovačka. Međutim, najmanje četiri uvjeta moraju biti zadovoljena da bi takve tvorevine bile održive:
Ako sva ta četiri uvjeta nisu zadovoljena savezi, imperiji ili unije propadaju. Sve silom ili umjetno stvorene kreacije te vrste u povijesti bile su u začeću osuđene na propast. Sve su propale! Tu činjenicu nikada ne smijemo zaboraviti! Ona je, i mora biti, polazna točka svih naših razmišljanja u kontekstu državotvornosti. Za integracije moramo, kao pojedinci i kao država, biti spremni. Jesmo li spremni? Spremni smo ali za što? Iz osobnih interesa ili zbog tuđih ciljeva spremni smo prevariti i izdati svoga bližnjega, suradnika, brata i domovinu. Spremni smo za svoje neuspjehe optužiti svih osim sebe. Teško je, na primjer, naći Hrvata koji nije nekoga drugog Hrvata proglasio izdajicom, lopovom, fašistom, komunistom i t. d. Stoga, gotovo da nema Hrvata koji nije nekakav negativac u našim očima. Zar nije apsurdno što neki danas ponovno stvaraju „antifašistički pokret“ i da slijedom toga neki drugi stvaraju „antikomunistički pokret“. Nije nam jasno da na taj način indirektno pretvaramo našu vrlo teško izborenu slobodnu i demokratsku Hrvatsku u partizansko-ustašku lopovsku naciju, odnosno da podjelama novih mladih generacija na „komuniste“i „fašiste“, koji samo znaju krasti, pogodujemo onima što nas pod sloganom „Divide & Rule“ kontinuirano osporavaju jer nikako ne prihvaćaju postojanje Hrvata i Hrvatske. Uz samo malo logike u našim osobnim razmišljanjima uvidjet ćemo da su antifašistički ili antikomunistički pokreti isključivo nastajali kao reakcije fašističkim ili komunističkim režimima. Zar je Hrvatska u 2014. stvarno fašistička i komunistička zemlja da su joj potrebni svi ti ANTI-pokreti? Je li moguće da još nismo shvatili da su svi uspješni narodi i nacije svijeta nacionalisti? Amerikanci su nacionalisti. Australci su nacionalisti. Englezi su nacionalisti. Nijemci su nacionalisti. Francuzi su nacionalisti. Finci su nacionalisti. Norvežani su nacionalisti. Ali oni danas nisu ni fašisti ni komunisti i s time ne opterećuju svoju djecu. Masovno izvlače prst iz guzice i pitaju se što mogu učiniti za sebe, obitelj i svoju državu. Zar smo mi stvarno nesposobni izvući prst iz guzice i organizirati sebe, obitelj, ulicu, kvart, selo, općinu, grad, državu i sudjelovati u stvaranju održive Hrvatske? Kako to da smo iznimno sposobni i izvrsni kad nas stisne neka brutalna sila poput vojne agresije ili prirodne nepogode? Kad se to dogodi onda brzo ustanemo i branimo svoje i susjedovo. Kako to da smo sposobni uložiti nadljudske napore da, na primjer, preko noći sagradimo nasip i uredimo kanale za vrijeme poplave, a tijekom ostatka godine držimo prst u guzici i čekamo da to urade oni drugi? Kako to da smo spremni i sposobni organizirati pomoć nezaposlenima i gladnima u Vukovaru tek kad vidimo da su im životi ugroženi, a tijekom ostatka godine smo masa bezvoljnih koja čeka da je organiziraju nesposobni? Dobro je izvući prst iz guzice i pitati sebe što ja mogu učiniti za Hrvatsku. Dobro je biti hrvatski nacionalist. Dobro je biti Hrvat! Neki od nas pozivaju na ustanak komunističkog tipa „protiv nesposobnih i lopova“, a ne mogu vidjeti i priznati da su oni naš odabir i naš koncentrat, odnosno naša preslika. Nagovaramo sami sebe da silom skinemo velikog Kurtu i instaliramo masu malih kloniranih Murta. Nije nam jasno da je i mali klonirani Murta naš koncentrat, odnosno proizvod našega društva, koje je uglavnom krivo obrazovano i odgojeno. Nije nam jasno da nam je država samo preslika Jugoslavije, koja nije bila održiva. Nije nam jasno da, svaki ponaosob i kolektivno moramo izvući prst iz guzice i preustrojili Hrvatsku. Pozivaju nas neki manjinski radikali da ustanemo protiv crkve, a ne shvaćaju da smo mi, u velikoj većini, to što oni zovu crkva. Ne shvaćaju da smo mi, organizirani kao crkva, s našim doprinosima stoljećima gradili i kulturnu baštinu neizmjerne vrijednosti i da to što smo mi dragovoljno i bez pritiska nekakvih sekularnih partija darovali sebi nećemo lako prepustiti onima koji nam ništa vrijedno i održivo nisu bili sposobni ostavili u nasljeđe. Kažu da je crkva bogata, aludirajući vjerojatno da bi svi mi koji smo crkva to bogatstvo sada trebali prepustiti njima. Međutim, ti krivo obrazovani i odgojeni ne shvaćaju da to naše bogatstvo nije materijalističko, odnosno da je nastalo mimo nekakvog sekularizma. Pozivaju se krivo obrazovani i odgojeni na neke Engleze koji su nekada davno laprdali o sekularizmu, a ne znaju da su Englezi kao narod, država i crkva jedna cjelina koja drži na rukama božanstvo zemaljsko. To božanstvo je Her Majesty the Queen, koja je ne samo službeni poglavar države nego i formalni poglavar crkve, koja se u cijelome Britanskom prostoru na planeti zove Church of England. Je li to taj sekularizam koji neki Englez želi nametnuti katoličkoj Hrvatskoj? Istina, mi, narod, odnosno mi, crkva, moramo pomoći onima koje je zadesila nesreća. S njima dijelimo i kad smo potrebiti ali nećemo dopustiti da nam oni koji cijeli život banče, loču, planduju, rasipaju i čitaju engleske smjernice sada nameću pravila po kojima će oni stjecati pravo na našu teškim radom, štednjom i odricanjem stečenu obiteljsku imovinu i zajedničku baštinu. To nije put do društva pravde i blagostanja. Ustroj učinkovitoga, profitabilnoga, razvijenoga, socijalnoga i održivoga hrvatskoga društva mora početi u našoj glavi, odmah nakon što ustanemo, izvučemo prst iz guzice i sebi postavimo pitanje: ŠTO JA, KAO HRVAT I KATOLIK, MOGU UČINITI ZA SEBE, OBITELJ, DRŽAVU I ČOVJEČANSTVO? |
|||