Bio jednom davno jedan vitez tame u „zemlji snova“, koja se je zvala Jugoslavija. Po zanimanju je trebao biti doktor, a bavio se nogometom. Bio je alfa i omega u svim segmentima najpopularnijega sporta. Oni koji su ga poznavali znali su da on donosi sve bitne odluke u Crvenoj zvezdi – iako nikada nije bio njen predsjednik. Znali su da je on preko te „njegove“ Crvene zvezde upravljao i s Fudbalskim savezom Jugoslavije – iako nikada nije bio njegov predsjednik. Kažu da je čak odlučivao koji će suci suditi koju utakmicu prve lige – iako nikada nije bio čelni čovjek sudačke organizacije. Pučka predaja ga opisuje kao čovjeka koji je bio u stanju dojuriti, na primjer u Kragujevac, dan ili dva prije utakmice Radnički-Crvena zvezda i „naručiti“ pobjedu beogradskoga kluba – ne samo pobjedu nego i rezultat. 

Aleksandar Aca Obradović, poznatiji po nadimku „doktor O“ rođen je 1922. u selu Mionica blizu Valjeva, a umro je 2000. u Beogradu. Tijekom drugoga svjetskog rata bio je dr. Aca Obradović u četničkom pokretu. Bio je i zarobljen i smješten u logor u Banjici. Od tamo je, pod nejasnim okolnostima, „pobjegao“ i uspio doći do Beča. Vratio se je 1944. i ponovno pristupio četničkim snagama. Ali, zašto se „doktor O“ meni danas vrti po glavi? Što je potaklo tu agresiju na moje sive stanice?

Karijeru u Crvenoj zvezdi Aca Obradović je započeo kao maser ali je vrlo brzo napredovao kroz skoro sve administrativne strukture kluba i na kraju dogurao do pozicije tehničkog direktora. „Doktor O“ je postao „legenda“ zbog svojih, blago rečeno, nekonvencionalnih metoda upravljanja u Crvenoj zvezdi – klubu koji je postao najmoćnijim u Jugoslaviji. Istu funkciju Aca je obavljao i u reprezentaciji Jugoslavije. Imao je prste u svim masnim transferima nogometaša i svim velikim namještanjima utakmica – u korist Crvene zvezde, naravno.

U ono vrijeme, bilo je gotovo nezamislivo da Crvena zvezda ne osvoji prvenstvo. Iako je u ligi postojala takozvana „velika četvorka“, kojoj su još pripadali Partizan, Hajduk i Dinamo, klub Ace Obradovića je uvijek igrao glavnu ulogu. Čak je Partizan, koji je izvorno umjetno stvoren kao klub moćne Jugoslovenske narodne armije, bio slab takmac u bahatim podzemnim igrama Ace Obradovića. Kad je jednom postala nedodirljiva i financijski moćna, Crvena zvezda je osvajala prvenstvene titule kao na traci. I dalje pokušavam dokučiti što me motivira za ovo putovanje „down the memory lane“. Je li se radi o nekakvim podsvjesnim asocijacijama? Ne znam ali idemo dalje.

Crvena zvezda je bila prvak Jugoslavije 19 puta, Partizan 11 puta, Hajduk 9 puta i Dinamo 4 puta. Protiv svih klubova, osim Hajduka, Crvena zvezda je imala pozitivnu bilancu. Aca Obradović je nakon jedne kup utakmice, koju je splitska momčad dobila sa 6:1, navodno rekao da se ne boji ni jednoga kluba na svijetu osim Hajduka zbog njegova „dišpeta“ kakav se, iz njemu nejasnih razloga, kod hajdukovih igrača pojavi baš kada igraju protiv Crvene zvezde. Hajduk je tada imao osrednju momčad i bio u sredini tablice, a Crvena zvezda je imala 8 reprezentativaca na čelu sa Šekularcem i Kostićem. Na toj utakmici, kod rezultata 4:0 za Hajduk, cijeli stadion je počeo zviždati i bukati gostima iz Beograda, a Šekularac se uhvatio za međunožje i napustio teren. Aca Obradović ga je razumio i pomilovao – isto kao i suca utakmice, koji se je bio prestrašio „dišpeta“.

A Dinamo? Dinamo je jedino mogao u međunarodnim utakmicama postizati izvrsne rezultate. Mogao je izgubiti ali nikako i nikada sa 7:0, a mogao je igrati, pobijediti i osvojiti europski trofej. Međutim u „jugoslovenskom šampionatu“, gdje su sudili suci koje su zvali „doktorovim sudijama“, Dinamo je prečesto gubio i od klubova s dna tablice. Hajduk i Dinamo su znali za sve igre koje su se događale u kultnom sjedištu „jugoslovenskog fudbala“ – u jednoj beogradskoj birtiji.

Ta elitna birtija zvala se je „Kavana Madera“. Bila je jedinstvena „glavna kancelarija“ dr. Ace Obradovića, Crvene zvezde, Fudbalskog saveza Jugoslavije, sudačkih organizacija i svih drugih relevantnih nogometnih tijela. U toj kavani su „doktor O“ i njegovi ljudi od povjerenja, bez pisanog traga, donosili sve bitne administrativne i financijske odluke. Službeni predsjednici saveza, klubova i drugih nogometnih organizacija su dolazili i prolazili. Gotovo svi su bili nebitni promatrači – obična potrošna roba. Ako bi izrazili nekakvu sumnju u regularnost, brzo bi ih „samoupravljački“ organi smijenili i poslali u zaborav. Kontinuitet i nedodirljivost uživali su samo „doktor O“ i „Kavana Madera“ u Beogradu, glavnome gradu Srbije i Jugoslavije. Još uvijek razmišljam o razlogu za ovo i ovakvo putovanje u svršenu prošlost. Nije valjda da podsvjesno vjerujem u reinkarnaciju lika iz davnih pedesetih i šezdesetih godina, koji je, iako s velikim zakašnjenjem, ipak zaustavljen?

Iako sam tada još išao u školu dobro se sjećam kako je i tko odlučio reći dosta! U Splitu su igrali Hajduk i Sarajevo. Beogradski „sudija“, mislim da se je zvao Škorić, čak tri puta je tijekom utakmice oštetio Hajduk jer je poraz splitskoga kluba trebao odgovarati onima u Beogradu. Sarajevo u svemu tome nije bilo bitno. Očigledno je taj sudac „dobio“ neizmjernu hrabrost, a „dišpeta“ kakav se pojavi protiv „Zvezde“ nije moglo biti jer su gosti bili iz Sarajeva. Nakon utakmice oni stariji od mene, njih 4 ili 5 tisuća, ustalo je i krenulo u „kontrarevoluciju“. Krenuli smo i mi mlađi. Opkoljena je Hajdukova upravna zgrada kod „starog placa“. Vođe narodnoga ustanka zahtijevale su od uprave Hajduka da im „beogradskog sudiju“ preda u ruke. Hvala Bogu da nisu. Hvala i vatrogascima, koji su nas šmrkovima potjerali niz Marmontovu prema Rivi. Tamo su oni stariji i jači s nevjerojatnom lakoćom podizali i bacali u more automobile s beogradskim registracijama. Bio je to početak nogometnog, a vjerojatno i političkog, otpora bahatoj beogradskoj bratiji. Iskreno, meni je tada bilo žao što nisam mogao biti veći i jači. Da sam mogao biti veći i jači postao bi „huligan“. Vjerojatno bi me „uhapsila“, tada ili nekom drugom prigodom, „narodna milicija“. Danas, iako znam da „huligani“ nisu uzrok nego posljedica problema i nereda u nogometu, drago mi je što nisam postao jedan od njih. Doduše, nisam ni mogao postati jedan od njih jer je nedugo nakon toga moja cijela obitelj iselila u Australiju.

Kada je 1966. napokon „netko“ s vrha vladajućega SKJ naredio da lokalna partijska organizacija mora intervenirati i nabiti nogom u guzicu doktora Acu Obradovića i njegove ljude od povjerenja, bilo je kasno – ne samo za ujednačenu, pravednu, poštenu, rivalsku i vitešku, jugoslavensku nogometnu ligu nego i za neodrživu Jugoslaviju.

Sve to stoji. Sve je to uredu. Međutim, ja se još uvijek pokušavam domisliti zašto mi je baš sada u glavu dolutao jedan vitez tame, koji je iz drugoga plana, u ime jednoga kluba, vukao sve konce u nogometu jedne propale države.