Rođen je u Imotskom 18. rujna 1930. godine. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i u Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Njegovom smrću prestao je životni put čovjeka koji je političkim, pjesničkim i novinarskim radom ostavio dubok trag u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti. Istupima i radovima od ranih pedesetih godina Gotovac je neumorno zagovarao ideju slobode, prava čovjeka pojedinca pozivajući na moralno preispitivanje društva.
Šira hrvatska javnost pamti ga ponajprije kao političara netipična za hrvatske prilike. Vrstan govornik, kojega nisu pratili skandali i gospodarske malverzacije, bez susprezanja upirao je prst u one koji su radili drugačije. Dva mandata saborskog zastupnika, sudjelovanje u utrci za predsjednika države (1997.) u ime devet oporbenih političkih stranaka, kao i vođenje političke stranke najbitnija su djela u Gotovčevu političkom radu u proteklih deset godina. Tijekom predsjedničke kampanje u Puli, Vladu Gotovca je s leđa napao časnik Hrvatske vojske u vojnoj odori. Unatoč šoku nazočnih i ozljedama koje je zadobio, Gotovac je ipak nastavio svoj predizborni predsjednički govor. Iako politički angažiran više desetljeća, u Sabor je ušao 1995., prvo kao zastupnik HSLS-a, a potom LS-a. Kao jedan od osnivača HSLS-a, prve registrirane političke stranke u Hrvatskoj, Gotovac je u toj stranci djelovao do konca 1997. godine. Kao jedan od njegovih istaknutijih nastupnih govora ostat će zabilježen onaj na 6. izbornom saboru HSLS-a 1996. godine kad je izabran za predsjednika HSLS-a. Ističući tada da se HSLS obraća svakom Hrvatu, Gotovac je naglasio: »Ne dopustite da nas bilo tko uplaši! Ne bojte se, Hrvati, ovo je naša zemlja i mi u njoj imamo pravo vladati kako mi hoćemo!«
Početkom 1998. osnovao je novu Liberalnu stranku kojoj je bio na čelu do nedavno održanog sabora na kojem je proglašen počasnim predsjednikom stranke. Tada mu je uručena i Povelja slobode. Za Gotovca se uvijek govorilo kako je prepošten da bi bio u politici, na što je on uzvraćao da je postao političar ne zato što je to htio, nego zato što je to bilo neizbježno, ako se nešto željelo učiniti. »Uvjeravaju me da je politika prljavština, da nije za časne ljude, a dive se svojim političarima i njihovoj moći«, govorio je o onima koji su ga živcirali primjedbama da je prepošten za politiku.
»Pedeset pet godina trajala je moja bitka da pomognem pojednicu i društvu da postanu slobodni. I to je postalo središtem svih mojih životnih napora«, rekao je Gotovac u jednom od svojih posljednjih intervjua koji je objavljen u listopadu u Globusu.
Njegov desetogodišnji politički put u neovisnoj hrvatskoj državi može se sažeti u njegovu vrlo omiljenu rečenicu »Hrvatska da, ali ne bilo kakva«. Ta je rečenica bila i njegov odgovor na politiku aktualne vlasti prema kojoj je često bio kritičan.
Od 1955. do uhićenja 1972. godine radio je kao novinar i urednik na RTV Zagreb. Zbog političkog angažmana početkom sedamdesetih godina komunistička ga je vlast osudila na četiri godine zatvora koje je odslužio u Staroj Gradiški i tri godine gubitka građanskih prava. Istodobno mu je oduzela i pravo da se zaposli u državnoj službi, te da objavljuje svoje radove, odnosno da javno nastupa. Zbog intervjua Švedskoj televiziji 1977. u kojem je ponovio svoje poznate humanističke i antitotalitarne stavove, ponovo je bio uhićen i 1982. osuđen na dvije godine zatvora koje je izdržao u Lepoglavi, i s četiri godine gubitka građanskih prava. U zatvoru je nastavio pisati, a vodio je i zatvorski dnevnik koji je objavljen 20 godina kasnije (»Zvjezdana kuga«, 1995.). U tamnicama komunističke države zaražen je hepatitisom od kojega je bolovao 15 godina i s čijim se posljedicama borio do posljednjih dana. Nakon izlaska iz zatvora objavljuje knjige: »Moj slučaj«, »Zabranjena vječnost« i »Znakovi za Hrvatsku«, a 1995. sedam svezaka »Izabranih djela«. Za predsjednika Matice hrvatske izabran je 1991. i na toj dužnosti ostaje do 1996. Objavio je ukupno 14 pjesničkih zbirki, od kojih je prva »Opasni prostor« tiskana 1961., te sedam proznih djela. Bio je predsjednik Rimskog kluba, član Hrvatskog P.E.N. centra i Društva hrvatskih filozofa. Umro je u Rimu 7. prosinca 2000.
