SAVJEST osobe

Rođen u malom selu Mikelji na riječkoj Grobinštini. Sama ta činjenica Riječanima dovoljno govori. Grobničani su, prema stereotipnoj definiciji, riječki Vlaji, osebujni veseljaci iz gradskog zaleđa koji se na ovom području pojavljuju i kao glavni junaci viceva. Gotovo da nema vica o Bosancima koji čakavci nisu preveli, s time a je ulogu Bosanca preuzeo - Grobničanin. Poput sve djece iz zaleđa i Slavko Linić se svakodnevno vozio prigradskim autobusima Autotroleja, prepoznatljivim po zavjesicama protiv sunca, do škole u Rijeci. U Rijeci je završio srednju ekonomsku školu i poslije Ekonomski fakultet na kojem je diplomirao 1973. godine.

Na fakultetu je znao imati prilično osebujan pristup ispitima. Tako je na ispitu iz Makroekonomije Jugoslavije, kada ga je profesor Žuvela pitao koliko je reparacija i ratnih šteta Jugoslavija dobila poslije 2. svjetskog rata, Linić odbio odgovoriti. Zbunjenom je profesoru samo rekao da te podatke može pronaći u statističkom godišnjaku i dodao kako mu ne pada na pamet te brojke učiti napamet. Na trećoj godini studija počeo je zarađivati honorarnim radom kao vozač rent-a-cara za ljubljansku Avtotehnu. Iste godine kada je diplomirao (1973.) odlazi na služenje vojnog roka u Leskovac. Iako je regrutiran kao kuhar, kao vojnik s diplomom brzo je premješten na uredske poslove, pa je kao pouzdani "ćato" u vojsci primljen i u komunističku stranku. Kao član Saveza Komunista Linić, međutim, ni tada ni kasnije nije bio zapažen. Godinama je uspješno izbjegavao sve partijske funkcije te je, prema vlastitom svjedočenju bio potpuno apolitičan jer ga je zanimala isključivo profesionalna karijera. Nakon odsluženog vojnog roka 1974. godine zaposlio se u brodogradilištu Viktor Lenac na mjestu voditelja pogonsko-materijalnog knjigvodstva. No, taj posao ga nije zadovoljavao pa već nakon dvije godine prelazi u Gradšped na mjesto financijskog direktora gdje stječe solidno ekonomsko iskustvo. Isti je posao obavljao i u Kvarnertransu 1979. godine, odakle odlazi na prestižnu funkciju financijskog direktora riječke Rafinerije nafte (u sklopu Ine), poduzeća kje je u to vrijeme imala najveći prosjek plaća u zemlji. Zanimljivo je spomenuti da je Linić kao financijski direktor u riječkoj Rafineriji postao žrtva velike afere Agrokomerc 1987. godine. Kao već iskusni financijer u Velikoj Kladuši nanjušio je dobar posao i brzo sklopio ugovor s Fikretom Abdićem. Preko riječke luke izvozio je Agrokomercovu robu i tako gomilao devize kojima je potom kupovao naftu za Rafineriju. Time je zaradio nekoliko stotina milijuna dolara za Rafineriju. S Abdićevim padom i posao je stao, a dio kredita koji je bio uključen u te transakcije propao je pa je o Liniću otvorena policijska istraga. Kako mu istražitelji nisu mogli ništa pronaći, sve je završilo samo s nalogom gradskog partijskog komiteta da se Linić izbaci iz Saveza komunista, koji ipak na kraju nije realiziran.

Partijsku ukor nije obeshrabrio Slavka Linića, koji je u iskrama oko afere Agrokomerc osjetio čari porasta adrenalina, što ga je samo učvrstilo u dosljednoj provedbi nauma da se kroz život probija urođenom grobničkom tvrdoglavošću i radišnošću, čemu je dodao znanje i iskustvo. Već potkraj 1980.-ih Linić je još uvijek kao rafinerijski financijski mogul, opet podiže mnogo buke, uz koju se bacaju pepeljare i lome stolice, pa intervenira čak i policija. Povod svemu bila je politika tadašnje jugoslavenske vlade na čelu s Brankom Mikulićem, koji je Linić tužio zbog zakidanja Ine na razlici u cijeni nafte. Vlada je tada rafinerijama određivala da se kupuje skupa iranska nafta čije je derivate Ina morala prodavati po limitiranim cijenama, a što je neizbježno vodilo u milijunske gubitke. Liniću, kojem je džepni kalkulator glavno sredstvo za rad, takvo poslovanje nije išlo u glavu. Na sastanku u Beogradu kada je Janez Zemljarič, potpredsjednik savezne vlade, okupio naftaše, Linić nije mogao otrpjeti političke prodike. Usred sastanka izgubio je živce, demonstrativno ustao i u navali bijesa počeo bacati pepeljare i razbijati stolice. Izgubivši kontrolu Linić je počeo vikati kako sa svinjama u Vladi više ne želi razgovarati. Čuvši užasnu galamu, u dvoranu su ušli policajci, ali nakon što se rabijatni riječanin smirio, cijela je situacija zataškana. Linić je na kraju dobio sudski spor s tom jugoslavenskom vladom, Rafinerija je trebala dobiti milijardu njemačkih maraka, ali taj novac nije nikada vidjela jer se bivša država raspala. Godine 1990. pod pritiskom zbog skandala koji je izazvao sporeći se sa saveznom vladom, nakratko napušta Rijeku te se seli u Ljubljanu, gdje radi u banci i prima plaću od 7000 maraka. Nostalgija za Rijekom bila je ipak jača i Linić se nakon samo tri mjeseca u nju vratio. Devedesete godine Linića su iz gospodarstva katapultirale u politiku. U lipnju 1990., nakon paralmentarnih izbora, predsjednik Skupštine Općine Rijeka Željko Lužavec poziva Linića da preuzme mjesto predsjednika općinskog Izvršnog vijeća, što je on i prihvatio. Zanimljivo je da apolitični Linić tada uopće nije glasao za SKH-SDP: Na prvi krug glasovanja, u travnju 1990., nisam izašao. Izbori me uopće nisu zanimali. HDZ me nije privlačio, a kako mi Partija nije ostala u dobrom sjećanju, ni njoj nisam htio dati svoj glas.

Kako je još od 1986. godine volonterski radio u riječkoj gradskoj vladi, Linić u zgradu na Korzu nije došao kao slučajni turist. Znao je kamo dolazi i što može učiniti. Već u lipnju 1990. izveo je prvi revolucionarni udar u gradskoj upravi otpustivši 30 % zaposlenih. Dok se HDZ-ova vlast još nije ni snašla Linić je sve nekretnine na gradskom području uknjižio u korist tadašnje riječke općine. Taj zemljišno-knjižni blitzkrieg poslije će se pokazati kao veliki kapital u koncepciji grada poduzeća kakvu je vrlo uspješno provodio Linić u stalnom sukobu sa središnjom HDZ-ovom vlašću. Na lokalnoj razini Linić se vrlo brzo sukobio s HDZ-om koji je još u siječnju 1991. po ondašnjim mjesnim zajednicama neuspješno skupljao potpise na peticiju za njegovu smjenu. Ljeti iste godine kao predsjednik gradskoga Kriznog štaba sukobio se sa šefom regionalnog Kriznog štaba Milom Biondićem, ali je i iz tog sukoba izašao kao pobjednik jer je Biondićev stožer rasformiran. Iako je u ratnim kronikama Linić uglavnom spominjan kao čovjek koji je spasio Rijeku od razaranja nakon dugih i mučnih pregovora s generalom JNA Čadom, najzanimljivija je nesumnjivo epizoda u kojoj se njegova gradska uprava upustila u trgovinu oružjem. Imao sam sreće da tada nisam likvidiran - priznao je nakon nekoliko godina Linić, ističući kako ga je spasilo iskustvo financijera, jer se u cijeloj operaciji kupnje oružja unaprijed zaštitio od prijevare. Prema slobodnoj rekonstrukciji, jer prava istina nikad nije izašla u javnost, Linić je u ranu jesen 1991. godine otvorio poseban žiro račun na koji su direktori nekih riječkih poduzeća uplaćivali veće devizne svote. Kada se skupilo dovoljno novca (govorilo se o milijun i pol američkih dolara), Linić se upustio u nabavu oružja od Slovenaca. Oni su ga, međutim, pokušali izigrati i ostaviti bez novca i pušaka pravdajući se embargom na isporuku oružja. Linića je to, naravno, razbjesnilo i priča se da je Opelom Asconom odjurio u Ljubljanu i izazvao veliku svađu u kojoj se, navodno, prijetilo i pištoljima. Akcija u kojoj poput Clinta Eastwooda spašava svoj život i obraz završava financijskom transakcijom: veća svota završava u Trstu, kamo se Linić zaputio u strahu da ga netko ne presretne na cesti Ljubljana - Rijeka.

Oružje doista nikada nije dobio, ali je novac namijenjen oržuju, samo njemu znanim financijskim putevima, završio u Finskoj, odakle je zauzvratio dobio - granitne ploče! Tako je silom (ne)prilike Linić u jeku rata za grad pribavio tone granita te se odmah, na čuđenje Riječana, upustio u popločavanje riječkog Korza. Pet godina nakon toga lokalni Novi list finske je ploče proglasio radioaktivnima, no taj nesvakidašnji pokušaj kompromitacije Linića završio je neslavno jer radijacija nije dokazana. Linićevo vođenje Kriznog štaba, iako u konačnici uspješno, nije bilo po volji Vladi nacionalnog jedinstva kojoj je na čelu bio Franjo Gregurić. Gregurić je tada poslao svog potpredsjednika Zdravka Tomca u Rijeku da ispita situaciju i po potrebi smijeni Linića, no Tomac je cijelu stvar zataškao. Sve nevolje i svi napadi kao da su jačali Linića koji će do 1993. zaratiti i s dotadašnjim predsjednikom Općinske skupštine Željkom Lužavcem. Rezultat toga bio je Linićev trijumf, kada postaje gradonačelnik. Prvi gradonačelnički mandat Linić je obilježio dosljednom provedbom koncepta grada poduzeća, po čemu je Rijeka postala prepoznatljiva u Hrvatskoj. Njegova filozofija u HDZ-ovu okruženju sažela se u misli: Radi sve ono što ti zakon ne zabranjuje i budi brži od onoga tko je ispred tebe. U lipnju 1995. godine Linić se našao u središtu neobične oklade. Tadašnji čelnik riječkih liberala Dundović okladio se s predsjednikom riječkog SDP-a Šepčićem da će Linić promijeniti stranački dres. Kada je postalo jasno da će liberal izgubiti okladu, složena operacija detronizacije gradonačelnika, u kojoj je Linić doista na tri dana smjenjen, doživjela je obrat. Dotadašnji koalicijski partneri SDP-a, liberali, okrenuli su mu leđa i uz glasove HDZ-a izglasali mu nepovjerenje. Novi gradonačelnik liberal Teodor Antić nakon tri dana podnosi ostavku i Linić se vraća na mjesto gradonačelnika.

Kao političar koji ima više života nego mačka, Linić se i iz vlastite smjene izvukao neokrznut i, štoviše, politički jači. Na izborima za Sabor u jesen 1995. godine doslovce je pomeo sve konkurente osvojivši golemih 49 % glasova, odnosno dvostruko više od drugoplasiranog HDZ-ova kandidata Hrvoja Šarinića (24 %). Dvije godine poslije potvrdit će svoj mandat po drugi put, a u siječnju 2000. još će jednom trijumfirati na izborima za Zastupnički dom. Pobjeda šestorke 3. siječnja dovela je Slavka Linića u novu situaciju. Iako je želio ostati u svojoj gradonačelničkoj fotelji, Ivica Račan ga je nakon silnog uvjeravanja uspio nagovoriti da dođe u Zagreb na dužnost potpredsjednika Vlade. Linić je pristao nakon desetodnevnog natezanja, nakon što je Račan pristao na dogovor prema kojemu se Linić nakon godine dana rada u Vladi može vratiti u Rijeku jer Linićeva je krajnja politička ambicija biti riječki gradonačelnik. Iako Ivica Račan godinu dana kasnije tvrdi kako se ne sjeća detalja tog dogovora. Privatni život Slavka Linića jedna je od velikih nacionalnih misterija. Baš kao što tvrdi kako nema nikakve pokretne imovine i nekretnina (Globus, 1997.: Ja nemam ništa drugo osim svog imena i prezimena.) tvrdi i kako nema privatni život kojeg od medija krije kao zmija noge. Zna se vrlo malo - voli automobilizam i aktivno pomaže mjesnim auto klubovima. Nikada nije koristio usluge vozača, a do sada je vozio Renault 12, Alfa Romeo, Opel Asconu, Renault Lagunu i Audi A8. Od novina, čak i u Zagrebu, redovito čita samo Novi list, a s novinarima nerijetko ulazi u polemiku i često u pola razgovora prekida intervjue. U slobodno vrijeme voli kartati (posebno briškulu i trešetu), a obožava i karnevalske zabave. Završio je sedam razreda glazbene škole, na harmonici svira Mozarta, voli operu, posebno Verdijev Nabucco. Oženjen je s Ksenijom Linić.