SAVJEST osobe

 Bila je jedina saborska zastupnica Dalmatinske akcije od 1992. do 1995. godine, stranke koja se devedesetih godina zalagala za regionalizam i kritizirala HDZ zbog centralizacije i pljačke državne imovine, zbog čega je u stranačke prostorije ubačena bomba do danas nepoznatog počinitelja, a vodstvo DA na montiranom procesu optuženo za terorizam. 

Doktorica politoloških znanosti devet je godina bila nezaposlena, izbačena je iz podstanarskog stana i preživjela pišući horoskope, a sve ostale stranke promatrale su uništavanje DA bez ikakve reakcije. Dr. Mira Ljubić-Lorger u međuvremenu se posvetila nastavku svog znanstvenog rada, baveći se političkom prošlošću Dalmacije u kojima je tražila i pronašla razloge za posvemašnju političku, intelektualnu i gospodarsku zapuštenost najstarije hrvatske regije. Danas je ta priča aktualnija nego ikad.

Tko će doći na prvomajski fažol na Marjan?

- Zaista ne znam jer se u Dalmaciji danas ne proizvode ni štikadenti. Cijela Hrvatska je društvo u kojem sindikati ne funkcioniraju, ne postoji svijest da živimo u klasnom društvu, gdje radnici ne mogu očekivati da će im pomoći ni poduzetnici ni država ako se sami ne izbore za prava. No, možda dođu barem oni koji se solidariziraju s radnicima.

Kako smo postali takvi?

- Zbog dugogodišnje, čak stoljetne tradicije da nitko ne mora brinuti o svojim pravima jer će mu ih netko udijeliti ili neće, ali se na to ne može utjecati. Sindikati su anestezirani još u socijalizmu, jer se glumilo besklasno društvo u kojem se ne treba boriti niti buniti za prava. Potom se smatralo da će ostvarenje nacionalne države rješavati probleme radništva. Došlo je doba tranzicije u kojem se pogled upro u poduzetnike, a sada se nadamo europskom raju. Ali u toj Europskoj uniji se i te kako prosvjeduje, sindikati se bore, ljudi izlaze na ulice svjesni da im nitko neće ništa dati ako se sami ne izbore, da je svaki kapitalizam divlji ako ga ne ograničava radnička borba. Međutim, mi biramo kavu na Rivi i očajavanje.

Jesu li sindikati onda krivi?

- Ne bih svu krivnju bacila na njih, mada zaista loše rade i izgubili su povjerenje obespravljenih radnika. Riječ je o općoj apatiji, frustraciji i uspavanosti, koje možemo razumjeti, ali moramo biti svjesni da od toga neće biti ništa. Podivljali neoliberalni kapitalizam nema milost za takva stanja.

Hoće li ga revival marksizma oboriti?

- Doslovno uzimanje samo Marxovih tekstova izraz je krajnje duhovne lijenosti. Vremena su se promijenila, problemi su dijelom stari, ali i posve novi. K tomu, potreban je i kritički otklon od mnogo toga što je bilo sasvim pogrešno u dosadašnjim, neslavno propalim oblicima socijalizma i to dobrim dijelom zbog nasilnih metoda kojima su ta društva održavana. 

Kad gledamo studente koji nose transparente o izravnoj demokraciji, izjašnjavaju se protiv kapitalizma ili traže novu nacionalizaciju, onda sve to mijenja društvenu klimu, ali je uistinu potrebno da postoji suglasje s onim najboljim što u svijetu postoji i u teoriji i u društvenoj praksi, u skladu s, da tako kažem, svjetskim standardom, a meni se ne čini da je uvijek tako. U različitim razradama marksizma kroz povijest, kroz teorijske misli i kritiku prakse, počevši od Rose Luxemburg, Antonija Gramscija preko Frankfurtske škole i ostalih, mogu se naći odgovori na mnoga pitanja današnjeg trenutka. 

Ljevici koja je danas na vlasti u Hrvatskoj nije previše stalo do toga?

- Jer se u praksi ponašaju kao neoliberali. Građani su većinski glasali za SDP, a ne za Čačića i HNS koji je preuzeo ekonomiju zemlje, a k tome se ponaša potpuno nedemokratski. Skandalozno je i autoritarno reći: “Ja sam tu da mislim, što vi imate misliti?!” Preporučiti građanima, suradnicima ili javnosti šutnju nije demokracija, bliže je staljinizmu!

Nije Čačić jedini...

- Ne čujem ničiju ekonomsku strategiju osim njegove i Linićeve. Što misli SDP-ov ekonomski strateg Branko Grčić? Ne znamo. Nema nikakve javne rasprave, gdje su stručnjaci? Kakva je to socijaldemokracija?

I sad kad to primijenimo na Dalmaciju...

- Tek tu nema nikakvih pomaka, planova, strategija, vizija ni rješenja. Dalmatinska privreda je nestala, a od velikih obećanja ostala nam je autocesta, koju nismo dobili nego je izgradili odricanjem građana, a služi za iseljavanje Dalmatinaca i kanal kojim se iz Zagreba dolazi na more. Ostali smo ono što smo oduvijek i bili: regija na rubu Carstva – Rimskog, Venecijanskog ili Austrijskog. Bez politike, ekonomije i znanosti. K tome ne smiš ni reć ko si i šta si. 

Pitanje identiteta koliko god zvuči naizgled smiješno, pa i teorijski sporno, ujedno je vrlo bitno za one koji jesu slabiji. Interesi Zagreba i Splita nisu isti, nemaju iste potrebe ni traženja, niti treba očekivati da će se Zagreb nešto previše brinuti o Splitu. Međutim, kao glavni grad ima instrumente kojima može promijeniti stanje, ublažiti centralizaciju. Ali neće nikad ako se to od njega ne traži, to bi mogao biti povod da konačno počnemo misliti o sebi.

Pa Split bira sam, očito, već dugo pogrešno?

- Kerum je jedna od specifičnosti splitskog izbora. Ne može se objasniti pojmom “redikula”, niti su svi ljudi glasali za redikula, jer im je to, eto, bilo zabavno. Htjeli su ono što im nije davao HDZ ni SDP dok je bio na vlasti, moguće je to i izraz prkosa. Slično je bilo s biranjem HSLS-a devedesetih usred najvećeg desničarenja, pa i ulazak Dalmatinske akcije u Sabor. 

Međutim, pokazalo se da je ovaj gradonačelnik katastrofa, upali smo u novu zabludu: da nas lokalni šerifi mogu izvući iz problema, a doživjeli smo civilizacijski poraz. Od cijelog mandata Keruma i družine ostat će jedan jedini projekt: nasuta obala pred njegovim hotelom. Gdje su socijalni stanovi, zapošljavanja, pozicioniranje Splita kao prirodnog centra Dalmacije, jednog od središta Mediterana... Ipak, ostaje činjenica da Split i Dalmacija nisu zadovoljni politikama SDP-a i HDZ-a, što je dragocjena politička informacija. Ovdje ne prolaze prekopirane politike.

Pitanje je kako se sada izvući i što birati?

- Politika je bitna. Kako ju je Kerum potpuno poništio, jer on o politici ne zna ništa, tako je i život u Dalmaciji postao ništa. Čekamo turizam da bi se napunio državni proračun, a cijela regija preživjela na infuziji. O strategiji razvoja u drugim granama nema ništa, nešto se prčka s proizvodnjom zdrave hrane, ali sve je to neorganizirano i bez dugoročnih programa. Ne može svaki brački uljar ili vinogradar izaći sam na golemo tržište i imati brend. 

Mora se organizirati, moraju zaživjeti zadruge na kakvima počiva i europska poljoprivreda. Kako će se formirati pogoni u Zagori koji bi zaustavili iseljavanje? To su investicije koje nadilaze mogućnost ovdašnje privrede. A onda svojedobno Vesna Pusić izjavi: “Nama treba autocesta da bismo – došli na more.” Jeste li primijetili da kad Zagrepčani dolaze ljeti u nas niti nemaju nazive za mjesta u kojima ljetuju, nego jedan zajednički naziv – idemo na more. Zar to nije uvredljivo?

Još i više kad se pogleda što je vijest “s mora”!

- Da, portalima i televizijama jedine vijesti iz Dalmacije su picigin, kava na Rivi, zgodne cure u šetnji, kupanje izvan sezone... Uoči referenduma o ulasku u EU stvorila se vrlo kvalitetna i široka, gdje se pokazalo da možemo i znamo iznositi mišljenja i prijedloge. Ali je bila prekratka. Zbog čega se na taj način ne raspravlja o Splitu, Rijeci, Osijeku... Postoji li ta energija?

Kukurikavci, recimo, ne žele čuti za most do Pelješca?

- A što o tome misle Dubrovčani, Pelješčani, Neretljani? Jesu li ih pitali? Ili je i to nedemokratska odluka u Čačićevoj maniri? Ako ikome treba autocesta, to je Dubrovnik, ne čudim se što se tamo čuju glasovi koji traže određeni stupanj autonomije od sustava koji za njih zna samo ljeti, kad dolazi – na more.

Zašto se Split ne oglasi?

- Jer se u sadašnjoj političkoj konstelaciji ne može brinuti ni za sebe. A kad ste u dvadeset godina čuli da zastupnici iz Dalmacije nešto traže u Saboru za svoju regiju, ako nije bila riječ o stranačkoj politici? Tko su uopće dalmatinski zastupnici? U normalnoj situaciji Split bi trebao biti predvodnik, jači brat Zadra, Šibenika, Knina, Drniša, Imotskog, Vrgorca, Metkovića, Dubrovnika, Hvara, Visa, Supetra, Kaštela, Solina... A oni ne surađuju uopće.

Hoće li Ivan Grubišić nešto reći u Saboru?

- On je za mene simpatičan, drag i pametan čovjek, privatno smo u vrlo prijateljskim odnosima, ali politika je sasvim nešto drugo...

Danas-sutra, kad se Dalmacija formira kao regija, postoji li mogućnost da opet bude izabran lokalni šerif?

- U praksi smo vidjeli da je to moguće, ali nadam se da neće, da će ljudi shvatiti da su političari samo njihovi službenici, a ne božanstva. Oprezno to kažem, jer kad vidim kako se zadnjih dana hvali Tommyja, trgovca koji preuzima Kerumove dućane, čini mi se da se stvara kult novoga kralja Splita.

Zar glasači neće doći pameti, vidjeti rezultate?

- Očito da neće, Kerum je upropastio i grad i svoju tvrtku pa opet ima šanse dobiti izbore. Marko Perković Thompson dobio je pola milijuna eura da ne pjeva i zbog toga mu ne pada popularnost, naći će se nemali broj onih koji će mu i dalje odobravati. Oni u očitu prijevaru ne vjeruju.

Tko se onda brine o pustoj Dalmaciji?

- Iznenadit ćete se što ću reći: župnici! Samo su oni od školovanih ljudi ostali po selima Zagore i po otocima. Ukinute su pošte, zatvorene škole, nema likara, propali su pogoni, zapuštena polja. A ti župnici uistinu su bliski seoskom narodu, no, nažalost, blago rečeno, ne baš širokog znanja i kulture. Nije baš da prosvjećuju izvan mise.

Bi li joj Istra mogla biti uzor?

- Nipošto, Istra je politički zakržljala i dvadeset godina bira jednu te istu stranku, IDS i jednog te istog vladara, Jakovčića. Nikakve alternative ni drugačijeg pristupa. Sa strane Zagreba, sve se svodi opet na vikendice! Kao njihov “doprinos”, vidim da im se umjesto kerumizacije priprema - jakovčićevizacija, personalna unija kapitala i politike.

Osnovana je nova, tko zna koja po redu dalmatinska regionalna stranka...

- Vrlo sam skeptična prema njima jer je to opcija koja ima problema s činjenicom da Dalmacija uopće postoji, ne znam jesu li prevladali tvrdnje da je ona u biti samo Južna Hrvatska.

Zbog čega ste raspustili Dalmatinsku akciju, upravo u vrijeme kad se ozbiljno priča o regijama?

- Nismo je raspustili nego je aktom iz 2003. godine koji je potpisala SDP-ova ministrica Ingrid Antičević Dalmatinska akcija prebrisana iz registra političkih stranaka, a na traženje jedne osobe, nekadašnjeg člana DA – što čak i zvuči bizarno. Mi smo u tom trenutku bili toliko iscrpljeni od višegodišnjeg progona da nismo našli snage podići se s poda. SDP-u je to odgovaralo jer je DA bila zanimljiva i dobrom dijelu lijevih birača na koje su oni računali.

Di je tu dišpet?

- E, sad ste me našli! Nova knjiga koju spremam bavi se stereotipijama o dalmatinskom mentalitetu, pa tako i o velikoj dalmatinskoj pronicljivosti i dišpetu. Kad se bolje pogleda, onda tog dišpeta već desetljećima nema. Nađite mi primjer barem u zadnjih pedeset godina gdje su Dalmatinci masovno pokazali dišpet prema bilo čemu što im je škodilo?! Dapače, oni su se pretvorili u raspjevane Dalmatince u sokolskim majicama. 

Povijest svjedoči drukčije: ovdje se od prvog dana stvarala hrvatska kraljevina, ovi ljudi opstali su u neodrživom kamenjaru, nastajala je politička misao koja je kreirala procese na cijelom području, nebrojeni talenti potekli su odavde... Ipak, čini mi se da se prije radilo o borbi za opstanak, vitalnosti i snazi, nego o dišpetu.