Jedan od onih koji su u vrijeme komunizma propatili za svoju Hrvatsku bio je i Stjepan Sulimanac, (istaknuti dužnosnik HSS-a), koji je često dolazio i u Koprivnicu. Kao član HDZ-a izabran je 1990. za zastupnika, kao predstavnik općina Đurđevac i Križevci, u hrvatski Sabor, gdje je obnašao dužnost dopredsjednika. Za njega se kao za malo kojeg političara može iskreno reći da je bio - čovjek iz naroda. I kad je sjedio u Saboru slava mu nikada nije udarila u glavu, ostao je skroman kakav je i bio. Uvijek je mislio na prosperitet svoje Podravine.
Znao je privući ljude svojim vatrenim govorima. A u saborske klupe došao je iz siromašne obitelji. Sjećam se kad smo se jednom 1990. zajedno vozili u vlaku iz Zagreba u Koprivnicu, kad se vraćao s razgovora s Franjom Tuđmanom, ljudi su ga prepoznavali i čitavim su ga putem bodrili u njegovim plemenitim idejama. Odmah se tada zapazilo da je vrlo loše odjeven, čak su mu i hlače bile poderane. No svaka njegova druga riječ bila je - slobodna Hrvatska.
U vrijeme Domovinskoga rata znao je otići i na prve crte obrane. Pripadnici slavne 117. brigade još uvijek pamte njegov posjet (u ožujku 1992.) na novljanskom ratištu. Bavio se i književnim radom. Zbog knjige Temelji ljudske pravde, koju je 1971. tiskao u vlastitoj nakladi u Beču, osuđen je na dvije godine strogog zatvora, koje je proveo u Staroj Gradiškoj. Njegovo prvo istaknutije djelo bio je igrokaz Uskrs slobode i ljubavi. Svoje pjesme i literarne radove objavljivao je u Hrvatskoj straži, Hrvatskom zadrugaru, Žumberačkim novinama, Maruliću, Danici i drugdje. Godine 1991. objavio je knjigu Naše pravice, dok je 1999. izašla knjiga Suzane Leček i Stipe Botice Za slobodu i pravicu posvećena njegovu životu i djelu. Suđen je 1945. godine, iz političkih razloga, na dugogodišnju kaznu zatvora, zajedno s još nekolicinom seljaka. Robijao je u Lepoglavi (istodobno kad i nadbiskup Alojzije Stepinac), a kaznu nije izdržao u cijelosti, nego je otpušten 1951.
- Stjepan Sulimanac bio je čovjek koji je u svome srcu tražio samo pravdu i slobodu za svoj rod i domovinu Hrvatsku. Ispunila mu se životna želja da je dočekao resurectio Croatie - uskrsnuće Hrvatske. No uvijek je tragična sudbina da, kad čovjek ostvari svoje namjere, onda brzo dolazi smrt i nema se vremena uživati plodove života - izrekao je Ivan Lackocić Croata na grobu našeg Štefine, kako su ga mnogi zvali, u njegovu rodnom selu.
