|
Zdravko Sančević (20. siječnja 1931.), promoviran je u rang najviših hrvatskih diplomatskih dužnosnika u rujnu 1992. godine i prva mu je destinacija bila Bosna i Hercegovina, odnosno Veleposlanstvo Republike Hrvatske u BiH. Prihvatio se te skrajnje odgovorne dužnosti u možda najtežim vremenima za hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Međutim, njegove prijatelje i suborce, one koji su znali štogod o njegovom životnom putu, promocija Zdravka Sančevića nije nimalo iznenadila. Znali su da će prihvaćenu dužnost obnašati odgovorno i dosljedno, da ne će pokleknuti ni u tadašnjem ratnom kotlu. Svjedočio je to njegov život, život hrvatskog iseljenika, tako sličan sudbinama brojnih znanih i neznanih koji su u proljeće 1945. iz Domovine krenuli u neizvjesnost. Njega je put odveo, preko austrijskih šuma, od nemila do nedraga, čak u daleku Venezuelu, gdje se nakon brojnih godina rada i učenja etablirao kao rešpektabilan građanin, što su potvrdila i brojna priznanja, među kojima treba istaknuti odličje za radne zasluge Velered Francisco de Miranda i Medalju Dobri građanin. U Domovinu se vratio 1991. i odmah se uključio, kao dragovoljac, u ZNG. Premješten je u Ministarstvo informacija kao specijalni pomoćnik ministra, potom je izabran za ministra iseljeništva u ratnoj Vladi dr. Gregurića. Pukovnik je Hrvatske Vojske, nositelj Spomenice Domovinskog rata, a odlikovan je Redom kneza Branimira s ogrlicom i Redom Ante Starčevića. |
|
Sančević Zdravko |
