SAVJEST osobe

Rođen je 27. svibnja 1920. u dvorcu u Bedekovčini kod Krapine. Potomak je stare hrvatske plemićke obitelji Dobrinović koja je iz Bosne u 15. stoljeću pobjegla pred Turcima. Najprije su živjeli u Vranjicu kod Splita, zbog čega su prezimenu dodali  Vranjican.

Nakon toga su otišli na Hvar, a potom u Rijeku, Senj, Severin na Kupi. Prezime su mađarizirali u Vranyczany. Jedan od Vranyczanyja bio je ministar financija u vrijeme bana Josipa Jelačića. Potkraj 19. stoljeća obitelj je kupila nekoliko dvoraca u Hrvatskom zagorju. Janko je djetinjstvo proveo u Bedekovčini. Dvije godine, 1937. i 1938. proveo je u Bruxellesu gdje je učio francuski, a zauzvrat je svoje vršnjake podučavao tenisu.

Tijekom Drugog svjetskog rata bio je kao domobran poslan u elitnu časničku školu u Stockerau u Njemačkoj. Nakon povratka trebao je ići u ustašku vojnicu. Kako to nije htio, general Ante Vokić ga je uzeo za svog ađutanta. Bio je svjedok puča Lorković-Vokić u kolovozu 1944. protiv Pavelića. Kada se vratio s odmora 1. rujna 1944. zatekao je blijeda lica. Puč je otkriven a Vokić i drugi uhićeni.

Krajem Drugog svjetskog rata odlazi u Italiju. Diplomirao je  u Vatikanu komunikacije. Komunističke vlasti su im konfiscirale svu obiteljsku imovinu. 1948. stigao je u Bruxelles. Čekao je odlazak u Sjedinjene Države gdje ga je trebao posiniti jedan bogati prijatelj obitelji.

Kako je njegov sponzor dok je čekao „papire“ umro, zaposlio se u austrijskom turističkom uredu. 1952. je promijenio posao, uvozio je hmelj za belgijske pivovare.

Dvije godine je proveo u francuskom Dijonu. Kao privatni poduzetnik radio je do 1968. Tada se vratio u austrijsko turstičko predstavništvo kao generalni direktor.

Uoči  demokratskih promjena 1990. zajedno  s drugim hrvatskim plemićima uputio je javno pismo u kojem su se novim vlastima stavili na raspolaganje.

Bio je kod kardinala Kuharića. Upitao ga je za savjet koga podržati. Rekao mu je: „ Zašto ne Tuđmana, za neko vrijeme“.

Preko Šarinića je došao do Tuđmana. Postao je ministar turizma u prvoj hrvatskoj vladi. Potom se vratio u Bruxelles. Lobirao je za hrvatske interese koristeći se svojim vezama i poznanstvima. U listopadu 1991. postao je ravnatelj Hrvatskog ureda za veze s EZ-om i NATO-om. „Nismo još ni bili priznati kad sam počeo zastupati Hrvatsku u Bruxellesu, pa sam, prije no što sam mogao biti veleposlanik, bio ravnatelj Hrvatskog kontaktnog ureda za Belgiju i Europsku zajednicu, rekao je.

Tuđmanu je prenosio poruke iz NATO-a i Bruxellesa. Često je s njima razgovarao. Kaže da ga je uvažavao kao sugovornika, mogao mu je za razliku od mnogih sve reći, ali nije ga uvijek slušao. Negira mogućnost dogovora Tuđmana i Miloševića o bilo kojem pitanju. „Dogovor između njih dvojice bio je nemoguć, jer se njihov odnos svodio na to tko će koga nadmudriti“, rekao je.

Jednom mu je poručio da ga više ne gnjavi Kopenhaškim kriterijima. „To neka rade oni poslije mene“, kazao je pretpostavljajući da je pritom mislio „na Račana kojega je jako cijenio i o njemu nikada privatno nije rekao ništa loše“.  

Poslije je, nakon promjene vlasti 2000.  savjetovao Račana, kako nastupati prema EU i NATO-u. Nakon njega je došao Sanader.

Krajem devedesetih bio je šef Zoranu Milanoviću, kasnijem hrvatskom premijeru kad je bio u hrvatskoj misiji pri NATO-u.

Zbog visokih godina je odavno u mirovini. I početkom svojih devedesetih  vozio je automobil u Bruxellesu. „Janko, s tobom je tako ugodno razgovarati, nikada od mene ništa ne tražiš za sebe“, rekao mu je jednom prigodom Tuđman.

Iza sebe ima dva braka. U prvom je bio oženjen s plemkinjom iz Belgije, s kojom ima sina Marka, koji ima draguljarnicu u Zagrebu, na Trgu bana Jelačića. Razišli su se ali ostali u dobrim odnosima. U drugom braku je od 1978. s Austrijankom Evom.

Upoznali su se tijekom jednog turističkog sajma gdje je radila u uredu grada Salsburga.  

Njegova sestra, barunica Ana Marija, pokopana je u obiteljskoj grobnici, u  mirogojskim arkadama. Živjela je u Johanessburgu sa svojih šestero djece. To joj je bila posljednja želja.  Janko živi u Bruxellesu u manjoj vili ispunjenoj portretima svojih obiteljskih prethodnika.

http://www.vecernji.hr/biografije/janko-vranyczany-dobrinovic-438