|
(Sušak, 17. veljače 1935.), hrvatski političar, četvrti predsjednik Vlade Republike Hrvatske (od 12. kolovoza 1992. do 3. travnja 1993.). Rođen je na Sušaku od oca Marijana i majke Vile. Šarinićev otac obogatio se između dva svjetska rata na obnovi Sušaka. Bio je vlasnik kamenoloma zvanog Šarinićeva kava, član HSS-a i gradonačelnik Sušaka, što ostaje i po dolasku Talijana. Krajem Drugog svjetskog rata počinio je samoubojstvo (službeno izvješće). Majka mu se kasnije udaje za uglednog arhitekta Lea Babića. Nakon završetka gimnazije, u Zagrebu upisuje Arhitektonsko- građevinsko- geodetski fakultet, smjer mostogradnja. Po završetku studija zapošljava se u zagrebačkom poduzeću Hidroprojekt, odakle ga 1962. šalju na specijalizaciju u Francusku. Umjesto tri mjeseca, koliko je planirao provesti u Francuskoj, ostaje 25 godina. Prvi veliki posao bila mu je izgradnja nuklearne elektrane u Bordeauxu, koju preuzima 1971. godine. Tri godine kasnije, od 1974. do 1980., unatoč ekonomskim sankcijam protiv tamošnjeg režima, vodi izgradnju dviju nuklearnih elektrana u okolici Cape Towna (Južnoafrička Republika). U međuvremenu je od 1980. do 1984. u Zagrebu, kao naturalizirani Francuz, predstavljao tvrtku koja će planirati izgradnju nuklearnih centrala, ali neuspješno. Nakon toga, 1984. godine zapošljava se u Casablanci kao direktor najveće marokanske građevinske tvrtke. U 1987. godine, cijela obitelj Šarinić vraća se u Zagreb, nakon njegova umirovljenja. Krajem 1989. ušao je u politiku. Jedan je od osnivača HDZ-a i bliski suradnik Franje Tuđmana. Nakon pobjede HDZ-a na izborima surađuje s Ivom Latinom oko prijenosa vlasti i ustrojava Tuđmanov kabinet po francuskom modelu. Dana 7. kolovoza 1992. godine dobiva od predsjednika Republike mandat za sastav Vlade i na tom mjestu ostaje do travnja 1993. godine, kad ga je Tuđman odučio zamjeniti Nikicom Valentićem. Novinari i javnost nisu pozdravili njegove česte izjave na mjestu premijera kako tek provodi politiku Franje Tuđmana, a do izražaja je dolazilo i njegovo slabije poznavanje makroekonomske teorije i prakse. Nakon skandala s Dalmacijacementom, kada su ga mediji optužili za uzimanje provizije od talijanskog partnera, pretvorbe Slobodne Dalmacije, prijema Hrvatske u Međunarodni monetarni fond i izbora za Županijski dom 1993. godine (kada je HDZ izgubio u njegovoj rodnoj Primorsko-goranskoj županiji) podnosi ostavku i postaje šef Ureda za nacionalnu sigurnost. Hrvoje Šarinić bio je i šef hrvatskog pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima, a priznao je i da se deset puta tajno sastao sa Slobodanom Miloševićem. Obnašao je i poslove voditelja Povjerenstva Republike Hrvatske za odnose s UNPROFOR-om. Kasnije se dva puta vraćao na mjesto predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvatske. Neslavno će se proslaviti i s tzv. istarskim ipsilonom kada je ugovorio s francuskom tvrtkom Bouygouse krajnje nepovoljan ugovor za Hrvatsku o gradnji ceste u Istri. Krajem 1990-tih gurnut je iz kruga bliskih Tuđmanovih suradnika (novi predstojnik Ureda predsjednika postaje Ivica Kostović, koji na toj dužnosti ostaje do Tuđmanove smrti). Nakon smrti Tuđmana i "trećesiječanjskih izbora" 2000. godine zajedno s Matom Granićem, Vesnom Škare-Ožbolt i Joškom Morićem izlazi iz HDZ i osniva Demokratski centar. Oženjen je suprugom Erikom s kojom ima tri sina: Maria (poginuo u prometnoj nesreći), Marka i Andreja. Šarinić govori i piše francuski te talijanski i engleski. |
|
Šarinić Hrvoje |
