|
Rođena je 20. lipnja 1948. u Ljubuškom, BiH. Djevojačko prezime joj je Škegro, a puno ime Ljiljanka. Njena obitelj je podrijetlom iz obližnjeg mjesta Radišići. Odrastala je s četiri sestre i bratom. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Ljubuškom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1967. upisala je jugoslavenske jezike i književnost. Kao drugi predmet najprije je upisala francuski, ali je ubrzo od njega odustala te se prebacila na pedagogiju. Na vjeronauku za studente na zagrebačkoj Knežiji upoznala je svog budućeg supruga, tri godine starijeg studenta prava, Ivana Vokića iz Sovića kod Gruda. Ubrzo nakon vjenčanja, s 22 godine, rodila je svoje prvo od petero dijete. Zajedno s mužem i sinom ostatak studija živjela je u studentskom domu. Diplomirala je 1972. godine. Prvi posao bio joj je u gimnaziji u Ljubuškom gdje je radila pet i pol godina. Potom se s obitelji seli u Zagreb. Najprije radi u osnovnoj školi „Đuro Đaković“, potom u srednjoj tehničkoj školi „Nikola Tesla“. Na kraju u Centru za kulturu i umjetnost, današnjoj VII. gimnaziji. Djeca joj nisu išla u jaslice i vrtić jer je vremenski kratko radila. Prvih dvoje čuvala joj je majka, a kasnije su stariji čuvali mlađe. Za prvih troje djece nije imala porodiljni. Za posao se borila i preko suda. Kada je na jednom natječaju neka druga bila primljena umjesto nje, a ona je imala bolje uvjete, obratila se sudu te je sudskom odlukom dobila taj posao. U HDZ se učlanila 17. veljače 1990. Ušla je, kako je rekla, iz želje da se svrgne Komunistička partija i da se stvori hrvatska država. Dok je bila ravnateljica u VII. gimnaziji 1993. se dogodio trotjedni štrajk prosvjetara. Nekoliko ravnatelja, među kojima je bila i ona, zatražilo je prijam kod predsjednika Tuđmana. Tadašnjoj ministrici Vesni Girardi-Jurkić je rekla da nema kontrolu nad školstvom i da sindikat zapravo upravlja. Nakon nekog vremena predsjenik Tuđman ju je pitao bi li se željela angažirati. Prihvatila je. Ministricom prosvjete i športa postala je 18. listopada 1994. u vladi Nikice Valentića. Za njenog mandata učenici su dvije godine dobivali besplatne udžbenike, od 1995. do 1997., koji su bili plaćeni novcem poreznih obveznika. 1996. je provela obrazovnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja. Početkom 1998. predlagala je reformu gimnazija tražeći uvođenje izbornog dijela po uzoru na europsku praksu zbog preopterećenosti učenika. Još ranije, 1995. je tražila uvođenje devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja. Kada je uvidjela da nema potporu stranke za te projekte a s obzirom da je vlada Zlatka Mateše najavljivala nove rezove u školstvu, jedno popodne je bez konzultacija s drugima došla u Sabor i podnijela ostavku. Vratila se na mjesto ravnateljice VII. gimnazije gdje je i danas. 2009. se usprotivila inicijativi predsjednika države Stjepana Mesića da se raspela uklone iz javnih ustanova. „Mi u hodniku imamo jedan veliki križ i neće van iz moje škole osim ako zakonom izričito ne zabrane križeve“, kazala je napominjući da križ nije smetao ni muftiji Šefku Omerbašiću čija su oba sina završila tu školu. Za uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, u kojem je jedan modul posvećen i seksualnom odgoju, rekla je kako je to prenapuhana tema o kojoj ima svoju teoriju. „Svi koji forsiraju seksualni odgoj, mislim da im nešto fali. To su intimne, osobne stvari“, kazala je. U njenoj gimnaziji taj dio učenicima objašnjava školska liječnica. Njenog sina Stjepana, pravnika, saborski je Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost 2010. izabrao za člana Vijeća za građanski nadzor sigurnosno obavještajnih agencija. Te godine priključila se Radovanu Fuchsu, ministru znanosti i obrazovanja u pripremi reforme gimnazija. Bio je to njen prvi angažman na nekom projektu Ministarstva nakon što ga je napustila 1998. U svibnju 2012. kamere jednog portala slučajno su zabilježile njen razgovor s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem. „A dobro, reci mi što će biti od onoga, za malu onu, za pripavnicu?“, upitala je. „Prva koja bude primljena bit će ona. Sada radim proceduru...“, odgovorio je Bandić. Aktivna je u udrugama s kršćanskim svjetonazorom. Predsjednica je udruge „Hrvatska žena“. Održala je brojna predavanja o odgoju djece, školi i Crkvi. Zalagala se za kontrolu sredstava koje država daje sportskim organizacijama. Zbog toga se 2013. sukobila s Antunom Vrdoljakom, bivšim predsjednikom HOO-a, aludirajući da bi se u tim udrugama mogla naći nova „Fimi media“. Za prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana je rekla da je bio tvorac hrvatske države, neponovljivi, jedan i jedinstven. „Imao je toplinu i razumijevanje..., a kako su dolazili ovi iza njega shvaćam da je bio najmanje autoritaran“, dodala je. Živi s obitelji na Peščenici u Zagrebu. http://www.vecernji.hr/biografije/ljilja-vokic-567 |
|
Vokić Ljilja |
