|
Dipl.iur. Krešimir Mikolčić, rođen je 26. rujna 1937. u Skopju, gdje je njegov otac, član Hrvatske seljačke stranke, dobio radno mjesto više po kazni negoli zbog potrebe službe — bio je gradski veterinar. Nakon uspostavljanja Banovine Hrvatske obitelj se vraća u Hrvatsku, u Slavonski Brod, odakle potječu Mikolčići. U općem povlačenju iz Hrvatske 1945. otac je odveden i nestao — ubili su ga partizani, a majka je do 1947. ostala u emigraciji s malom djecom. Kad se ipak odlučila vratiti u Hrvatsku, da joj djeca ne zaborave materinski jezik, bila je uhićena i zatvorena zajedno s djecom. Nakon toga — osnovna škola, a zatim gimnazija u Slavonskom Brodu. Na polugodištu su osmoškolca brodske gimnazije, zajedno s grupom istomišljenika, pod optužbom da su se udružili radi rušenja države, osudili na šest mjeseci zatvora i izgon iz škole. Osmi razred i maturu završio je u Subotici, a kad se s indeksom Pravnog fakulteta u Zagrebu vratio u Brod, tamo je nastala konsternacija među udbašima. Studij je završio u redovnom roku 1960.
Želja mu je bila studirati u Parizu, gdje je proveo dvije i pol godine radeći na disertaciji iz međunarodnoga privatnog prava, ali se zbog majčine smrti vratio u Zagreb. Kao pravnik radio je u različitim ustanovama i poduzećima: Arto, Stanoinvest, Vjesnik, Rukotvorine, Prvomajska. Pod optužbom da se sastao u inozemstvu s Vinkom Nikolićem, uhićen je i 1972. osuđen na dvije i pol godine tamnice u Staroj Gradiški, gdje je našao osuđene iz hrvatskog proljeća s kojima se tamo družio i s kojima ga je vezao onaj poseban i trajan vez političkih zatvorenika. Nakon izlaska iz zatvora radi kao pravnik u Prvomajskoj, a nakon slobodnih izbora 1990. bio je savjetnik Predsjednika Republike, a od sredine svibnja 1990. pomoćnik ministra za unutrašnje poslove, radeći na kadrovskim i pravnim poslovima, što je u ono vrijeme bila vrlo osjetljiva zadaća. Tu je zadaću obavio izvrsno, prema svim pravilima struke. Za glavnog tajnika Matice hrvatske izabran je na Godišnjoj skupštini 1992. Tu je dužnost obavljao do smrti, smatrajući je ne samo velikom čašću nego i najvećom dužnošću, za koju je potrebno založiti se samoprijegornim radom, čašću i dostojanstvom, pa ako treba i životom. Kao poslovni i glavni tajnik Matice hrvatske pokrenuo je sve svoje pravne sposobnosti, osobna poznanstva i moralni autoritet da se zaštiti pokretna i nepokretna imovina Matice hrvatske i njezina Nakladnog zavoda. Nakon oživljavanja rada u Matici hrvatskoj u Zagrebu, sve je snage uložio u uređenje njezine zapuštene zgrade. Zajedno s drugim čelnicima ove ustanove krenuo je u osnivanje i oživljavanje Matičnih ogranaka u zemlji i u svijetu. Posebno mu je na srcu bila Bosna (i Hercegovina) jer je dobro poznavao prilike i potrebe hrvatskoga puka u toj zemlji, koju je dobro upoznao na svojim planinarskim putovanjima i izletima, družeći se s jednostavnim ljudima, ali i s uglednim Muslimanima i brojnim franjevcima. Strog prema sebi i prema poslu koji je savjesno obavljao, nije prepuštao vremenu ono što je bilo teže ili gotovo nemoguće riješiti, nego je sve dovodio do povoljna završetka. Nad svim je Matičinim poslovim skrbno bdio, jednako nad financijama kao i nad obnovom zgrade, nakladništvom te posebice uređivanjem »Vijenca«. Maticu hrvatsku, kao najstariju ustanovu našega naroda, volio je kao svoj dom, i nije mu bilo teško prihvatiti opasna putovanja za vrijeme rata, teške razgovore s nesklonim moćnicima i dugotrajna pogađanja oko naših prava. Matica hrvatska pod njegovim je budnim okom napredovala i postala najvećom nakladničkom kućom u Hrvatskoj, a napredovala je i kao središnja, matična nacionalna ustanova koja okuplja ljude dobre volje, koji su željni pomoći hrvatskoj kulturi, ali i kulturnim radnicima — nositeljima te kulture. Na putovanjima, u ratu i miru, Matičin je auto bio prepun knjiga koje je trebalo podijeliti školama, učiteljima i dobrim đacima. 26. rujna 1937 - 17. rujna 1999.
|
|
Mikolčić Krešimir |
