Godine 1969. obranjuje magistarski rad Uzročnost u teoriji elementarnih čestica, a 1973. godine doktorsku disertaciju Kopenhaška interpretacija kvantne mehanike i posljedice na problem odnosa subjekta i objekta, izrađenu pod vodstvom profesora Ivana Supeka.
Od 1962. je asistent, od 1976. docent, od 1986. izvanredni i od 1992. redovni profesor na Zavodu za povijest, filozofiju i sociologiju znanosti, kojemu postaje i predstojnikom 1994. godine. Predavao je kolegije iz povijesti i filozofije znanosti na PMF-u, Filozofskom fakultetu i Hrvatskim studijima, u okviru dodiplomskih i poslijediplomskih studija. Bio je pročelnik Fizičkog odjela PMF-a (1978.-1980.), te direktor Prirodoslovnih odjela (1983.-1988.) i PMF-a 1988.-1989., kada započinje gradnja fakultetskog kompleksa na Horvatovcu, kojoj je osobno uvelike doprinio. Od svibnja 1992. pa do srpnja 1993. obavljao je dužnost pomoćnika ministra za visoko školstvo, kada postaje i jedan od autora prvog nacrta Zakona o visokim učilištima, a potom i dužnost zamjenika u ministarstvu prosvjete i kulture. Preminuo je u Zagrebu 30. ožujka ove godine, nakon kratke ali ustrajne i strpljive borbe s teškom bolešću.
Profesor Lelas već od samih početaka svoje znanstvene karijere, koju će u svojem doktoratu anticipirati kao kretanje »po stazi što krivuda između fizike i filozofije, uskoj po nekima a širokoj po drugima«, ostvaruje afirmaciju ne samo na domaćem već ponajviše i na međunarodnom planu.
Kao predavač gostovao je na brojnim sveučilištima u svijetu, od Boston University, preko The City University of New York, Lehigh University, Northwestern University, Universtiy of Chicago, Illinois Institute of Techonology, do Virginia Polytechnic Institute and the State University, a na Oxfordu je boravio čak u tri navrata. Jedan od rezultata ovih brojnih međunarodnih kontakata utemeljenje je međunarodnog poslijediplomskog seminara iz filozofije znanosti u Dubrovniku, koji će prerasti u Philosophy of Science Conference, kojoj je profesor Lelas bio dugogodišnjico-director.
Bio je član brojnih međunarodnih i domaćih strukovnih udruženja poput British Society for the Philosophy of Science i Philosophy of Science Association, te Hrvatskoga fizičkoga društva i Hrvatskoga filozofskog društva. Bio je član uređivačkoga tima časopisa Encyclopaedia Moderna,International Studies in the Philosophy of Science, te recenzent časopisa Perspectives in Science, kao i mnogih domaćih rukopisa i znanstvenih projekata.
Autor je brojnih znanstvenih radova iz filozofije znanosti, od kojih valja posebno izdvojiti sljedeće: »The Role of Artefacts in Human Cognition«, Proceedings of the 7th International Wittgenstein Symposium, Holder-Pichler-Tempsky, Wien 1983., str. 89-96; »Topology of Internal and External Factors in the Development of Knowledge«, Ratio 27 (1985), str. 67-81; »Epistemic Implications of Two Biological Concepts«, Philosophica 37 (1986), str. 127-150; »Evolutionary Naturalist Realism: Can This Blend Be Coherent?«, International Studiesi in the Philosophy of Science 3 (1989), str. 136-156; »Science as Technology«,The British Journal for the Philosophy of Science 44 (1993), str. 423-442.;»Artefact and Cognition«, u: Z. Radman (ur.), Horizons of Humanity, Peter Lang, Frankfurt and Main 1997, str. 151-169. Autor je i knjiga Promišljanje znanosti (Hrvatsko filozofsko društvo, 1990.), te Science and Modernity: Toward an Integral Theory of Science, koju 2000. godine objavljuje jedan od najuglednijih svjetskih izdavača KluwerAcademic Publishers.
Već u svome doktorskome radu kao i drugim ranim radovima (primjerice, u »Subjekt-objekt odnos i kvantna mehanika«, Encyclopaedia moderna br. 24 (1973), str. 45-52), profesor Lelas posebno će biti zainteresiran za jednu važnu klasičnu filozofijsku temu: odnos subjekta i objekta. Za znanstvenika - a pogotovo za fizičara – ovo se moglo činiti čudnim izborom, budući se jednim od glavnih zadaća u formuliranju neke znanstvene teorije smatra upravo apstrahiranje od svih možebitnih natruha subjekta. Međutim, upravo se u modernoj atomnoj fizici javila potreba za jednim temeljito novim tumačenjem subjekt-objekt odnosa, na što su već upozoravali Bohr i Heisenberg, tvorci tzv. kopenhaškoga tumačenja kvantne mehanike. Naime, za razliku od klasične, njutonovske fizike, gdje subjekt biva tek pasivnim 'izvanjskim' motriteljem, a njegove eksperimentalne naprave tek pukim produljenjem njegovih osjetila, pri čemu je njihov utjecaj na ono što 'motre' načelno zanemariv, u atomnoj se fizici subjekt – motritelj, iako jasno odijeljen od objekta, posredovanjem eksperimentalnog uređaja nanovo susreće s objektom te stupa s njime u tijesan dodir. Tu je, naglašavati će profesor Lelas, atomni objekt uronjen u uređaje, te tako postaje gotovo jedan od aspekata ponašanja samih uređaja. Uređaji su pak artefakti posebne vrste; pri njihovoj izgradnji potrebna je zamisao, ideja, plan – plan koji međutim nakon izrade uređaja ostaje ugrađen u uređaj. Na taj način eksperimentalni uređaj postaje dio čovjeka, dio subjekta koji svoju spoznaju ugrađuje u svoje naprave, a posredovanjem ovoga uređaja stopiti će se i subjekt i objekt u jedinstvenu i nedjeljivu cjelinu. Iako se ovdje profesor Lelas nastavlja na kopenhaško tumačenje, on će također upozoriti na njezine nedorečenosti i potrebu njezinog smještaja u šire filozofske okvire. Ovi pak će se okviri kasnije proširiti ne samo na jedno sasvim specifično tumačenje spoznajnog statusa mjernih uređaja atomne fizike već i ljudskih artefakata općenito. Time će profesor Lelas preusmjeriti pažnju filozofije znanosti s jezika i logičke strukture samih znanstvenih teorija na eksperiment i eksperimentalni uređaj, a tradicionalno gledište znanstvenih teorija kao ontoloških tvorevina, gdje se eksperimentiranje poima tek kao puki instrument, zamijeniti gledištem koje ravnopravno razmatra i tehnološki apsekt odnosa prema objektu, predstavljajući tako znanstvenu teoriju kao svojevrsnu onto-tehnologiju. U tome smislu, profesor Lelas se suprostavlja i tradicionalnom dihotomnom poimanju tehnologije kao instrumenta kojim čovjek suvereno vlada i kao vladavine tehničkih artefakata nad čovjekom i prirodom, te nadovezujući se na Heideggerovo (mada još uvijek dihotomno) poimanje spoznajne uloge artefakata kao raskrivanja, prevladava dihotomiju temeljem tumačenja pro-iz-vođenja(Her-vor-bringen, poiesis) kao dvosmjerna ontološkog i spoznajnog procesa pro-vođenja i iz-vođenja. Ove će ideje, koje su dosljedno i ustrajno razvijane tijekom puna četiri desetljeća, biti zaokružene u knjizi Science and Modernity, gdje podrobno promišljajući pet glavnih medija u kojima se odvija znanost (biološki, lingvistički, tehnološki, socijalni i historijski) profesor Lelas znanost sagledava kao prirodno-povijesni fenomen povezan s načinom ljudske egzistencije, kao jednu od bitnih sastavnica modernoga načina života i proizvoda toga života. U dovršenu rukopisu knjige radnoga naslova U potrazi za obzorom: kvantna fizika između ontologije i tehnologije, moderne i postomoderne, na kojoj je unatoč teškoj bolesti profesor Lelas radio doslovno do posljednjega časa, opći pogled na znanost dat u Science and Modernity primjenjen je u tumačenju kvantne mehanike, tumačenju koje je profesor Lelas nazvao poietičkim tumačenjem.
Profesor Lelas ostati će zapamćen ne samo po svome plodnom znanstvenom radu svjetskoga ugleda, već i kao osoba nevjerojatne ustrajnosti, strpljivosti, razumijevanja i tolerancije. U jednom svojem radu o odnosu filozofije i znanosti, bolje rečeno filozofa i znanstvenika, koji je izložen kao referat na simpoziju o identitetu filozofije i pluralizmu filozofijskih pravaca 1989. godine (»Pluralni svijet suvremene znanosti i filozofije«, Filozofska istraživanja 34 God. 10 (1990) Sv. 1, str. 17-30), profesor Lelas je zapisao sljedeće: »Samo stvarnim uvidom u svijet oko nas i u nama, promišljenim filozofskim dijalogom između ostaloga i s prirodoslovljem moguće je uvijek privremeno sabrati raznoliko iskustvo svijeta u samosvijest povijesnog čovjeka. Nema pouzdana puta k toj sabirnoj točci, a i boravak u njoj samo je privremen. Stoga su uobraženosti smiješne, nesigurnost prirodna, a dijalog i tolerancija neophodni. Jedino oni mogu vratiti nešto od izgubljene topline svijeta.«
Svojim pisanjem, spremnošću na dijalog i uvažavanjem različitosti, svojom trajnom brigom za čovjeka, posebno iskazujući vjeru u mlade, ustrajnošću i onda kada okolnosti nisu sklone, pomirljivošću i dosljednošću tolerancije, profesor Lelas zasigurno je vraćao izgubljenu toplinu svijeta.
( Kožnjak, Boris. In memoriam prof. dr. Srđan Lelas. 2003.
URL: http://www.phy.hr/zpfs/In%20memoriam.htm. (2005-10-26). )
21. lipnja 1939 - 30. ožujka 2003
