SAVJEST osobe

Kao mlad, ambciozan i gotovo patološki marljiv diplomirani inženjer agronomije (iako oprezno treba uzeti njegovu izjavu da je puna dva desetljeća radio dvadeset sati dnevno, tri spavao i sat se odmarao), Fikret Abdić na funkciji direktora Poljoprivredne zadruge u Velikoj Kladuši stvorio je svoju životnu poslovnu viziju. Odlučio je na siromaštvu, zaostalosti, jadu i bijedi Cazinske krajine izgraditi najmoćnije poljoprivredno i poslovno carstvo na prostoru socijalističke Jugoslavije - Agrokomerc. Tehnologiju poslovnog uspjeha izgradio je na najčudnijoj kombinaciji socijalističkog radničkog natjecanja (ogranizacija godišnjih Smotri dostignuća), upotrebi suvremenog zapadnog pristupa poslu, korupcionaškoj upotrebi političara i novinara u privredne svrhe, te hazarderskog financijskog menadžmenta i agresivne televizijske reklame. No, njegov poslovni uspjeh, kao i politički uspon njegovih političkih sponzora Hamdije i Hakije Pozderca, postali su 1987. nepodnošljivi sarajevskom režimu utjelovljenom u Branku Mikuliću. Naknadno se ispostavilo kako je montirani proces Fikretu Abdiću, koji će trajati pune tri godine, politički bio usmjeren protiv Hamdije Pozderca i njegovog položaja šefa komisije za reviziju Ustava SFRJ. Fikret Abdić bio je uhićen i optužen za djelo kontrarevolucionarnog ugrožavanja društvenog uređenja SFRJ po članku 114. Krivičnog zakona SFRJ. Glavna optužba bila je da je izdao mjenice bez financijskog pokrića u vrijednosti od oko 400 milijuna dolara. Javnost navikla da bez kritičke distance prihvaća takve procese spremno je nasjela na dobro vođenu medijsko-političku kampanju koju su vodili beogradski mediji na čelu s listom Borba čiji je novinar otkrio aferu. Manipulacija javnosti otišla je dotle da je čak i glasoviti viktimolog i profesor kaznenog prava Zvonimir Šeparović tvrdio da položaj i imunitet saveznog zastupnika ne smiju biti prepreka da se Fikret Abdić pritvori. Ali on je, također, bio jedan od prvih intelektualaca koji je shvatio pravu prirodu procesa te je u listu Danas 6. lipnja 1989. zatražio hitno puštanje Fikreta Abdića iz pritvora.

 

Njegov jedini iskreni prijatelj, pobratim i stručni savjetnik, odvjetnik i životopisac Hrvoje Šošić prvi je uz Fikretova brata Hasana (koji je izložen policijskim represijama i sustavnoj medijskoj demonizaciji 1989. izvršio samoubojstvo), još 1987. ustao u njegovu obranu proglasivši se vodećim stručnjakom za spas Agrokomerca, te jedinim istinskim fikretologom. U obranu Abdića napisao je tri knjige o Agrokomercu koje predstavljaju žanrovski najčudniju mješavinu biografske literature, političke analize i teorijske advokature ikada nastalu na ovim prostorima. Njegova je ključna teza bila da je Abdić čovjek s božanskim nadahnućem i poslanstvom, te da pripada svetom trojstvu povijesnih, legendarnih i mitskih ličnosti Cazinske krajine. Koje uz njega još tvore narodni junak Mujo Hrnjica i zapovijednik obrane Cazinske krajine od svih i svakog u 2. svjetskom ratu Huska Miljković. Boravak u zatvoru, širenje velikosrpske ideologije i sve klimaviji temelji komunizma stvorili su od Fikreta Abdića u razdoblju od 1987. do 1990. godine muslimanskog i općeg medijskog junaka. Njegova politička slava dostigla je vrhunac kada je napustio zatvor te posebice kad je 15. rujna 1991. organizirao najveći muslimanski narodni zbor u Velikoj Kladuši, objavivši svoje pristupanje Stranci demokratske akcije (SDA) Alije Izetbegovića. Sklonost uspješnoj dramatizaciji vlastite sudbine pokazao je i tom prilikom. Naime, odluku pristupanja Stranci demokratske akcije donio je 24 sata prije raspisivanja izbora, a nakon što je nekoliko dana prije toga s emisarom Ante Markovića Emirom Kusturicom punih pet sati razgovarao o mogućnosti pristupanja Savezu reformskih snaga. Na izborima za Predsjedništvo BiH, kao predstavnik muslimanskog naroda, dobio je najveći broj glasova. Ali svoje mjesto, kojemu je po broju dobivenih glasova pripadalo, predsjednika Predsjedništva prepušta Aliji Izetbegoviću. Bila je to, kasnije će se pokazati, za Fikreta Abdića velika greška. On se umjesto najviše političke funkcije odlučio vratiti u Cazinsku krajinu te pokušati sačuvati sve krhkiji mir te osigurati oživljavanje Agrokomerca.

 

Stvaranje modela mirnodopske ekonomike u ratu počeo je 1992., a usavršio 1993. godine. Model je bio vrlo jednostavan: za sredstvo plaćanja odabrao je njemačku marku. Sklopio je sporazume o trajnom miru s Radovanom Karadžićem i o suradnji i priznanju s Matom Bobanom. Od hrvatskih vlasti dobio je status povlaštenog partnera i pravo na upotrebu bescarinske zone u Rijeci. Robni promet s Hrvatskom i inozemstvom obavljao je po odobrenju hrvatskih vlasti preko zagrebačke tvrtke Voće. Bujanjem ratnih sukoba i nakon što je bio u potpunom srpskom okružejnu Abdić na vlastiti rođendan 29. rujna 1993. proglašava Samostalnu autonomnu pokrajinu Zapadnu Bosnu. Naravno, vlasti u Sarajevu na to su gledale kao na čistu izdaju. No, hrvatski političari tada su smatrali Fikreta Abdića junakom. Ali više od pola godine takvim su ga vidjeli i mnogi strani političari, diplomati i novinari. Za najodgovornije među njima on je bio čovjek blistave političke budućnosti (Fred Eckhardt, glasnogovornik Konferencije o bivšoj Jugoslaviji), "tvorac gospodarskog ratnog čuda" (John Pomfret, novinar The Washington Post-a), "pregovarački genij" (The Observer) itd. U listu Washington Post Abdić je ovako opisivan: "Kamioni UN-a u Bihać su prevozili brašno, ulje, i katkad, naranče. Abdić je krijumčario kavu, šampon, povrće, kreme za lice, zubne paste i mnoga druga sitna zadovoljstva bez kojih se život ljudi navikli na udobnost može činiti bijednim. Prije nekoliko tjedana dopremio je teret kupaćih kostima; bihaćke bogate rijeke i potoci mame ljude umorne od rata..." Bivši komunistički vođa Nijaz Duraković u listu Ljiljan poručio mu je kako je on "izdajnik muslimanskog naroda", te da mu je malo falilo da ga nokautira u Ženevi. Abdić mu je uzvratio: "Prvo, od silnog pijanstva on ne može stajati na nogama, a kamoli da nekoga nokautira. Drugo, od takvoga Durakovića, Alijina uvlakača i političkog hohštaplera ništa se drugo ne bi moglo ni očekivati. Treće, Nijaz Duraković kad-tad će odgovarati za političko ubojstvo Hamdije Pozderca, u čemu je izravno sudjelovao". Uskoro je pukla i ljubav između Abdića i Hrvatske. Dovoljno je bilo da Hrvatska televizija objavi snimke nasmijanog Fikreta Abdića u društvu s Milanom Martićem i Borom Mikelićem, pa da cijela javnost iskaže spremnost da jučerašnjeg europskog Muslimana i dokazanog hrvatskog prijatelja razapne na stup srama. No iste, ili vrlo slične, slike mnogih sličnih hrvatskih susreta s Radovanom Karadžićem, Slobodanom Miloševićem, Ratkom Mladićem i drugima ta je ista javnost snošljivo prihvaćala.

 

Sporazum o federaciji i savezništvu Bošnjaka i Hrvata doveli su Abdićevu ideju o stvaranju SAP Zapadne Bosne u krizu. Kada su postrojbe Petog korpusa Armije BiH, pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića, sredinom kolovoza 1994. umarširale u Veliku Kladušu Fikret Abdić postao je prognanik. Ipak Abdić se nakratko vratio i uz pomoć martićevih srpskih pobunjenika umarširao u Veliku Kladušu. Sada su mu apetiti porasli i Abdić je proglasio Republiku Zapadnu Bosnu. Nakon oslobodilačke akcije Hrvatske vojske Oluja, kada se ruši srpska paradržava u Hrvatskoj, istodobno Armija BiH potiskuje Abdića iz Cazinske krajine. Bio je to kraj ideje o državici na zapadu Bosne i Hercegovine. Ponovno gubitnik Abdić se nastanio u Opatiji i posvetio vođenju poduzeća čije je središte u hotelu Kontinental, u samom središtu Rijeke. Time se, međutim, nije završila priča o autonomiji u zapadnoj Bosni. U Bihaću je Abdić optužen za smrt 121 civila i trojice ratnih zarobljenika, te za ranjavanje više od 400 civila na bihaćkom, cazinskom, bužimskom i velikokladuškom području 1993. i 1994. godine. Abdić je cijelo vrijeme nakon toga odbacivao bilo kakvu odgovornost, tvrdeći da je riječ o AID-ovim smicalicama. Sada to mora dokazati pred riječkim sudom. Kako bilo Fikret Abdić - prema tvrdnjama Slavena Letice - ostavlja dojam veselog, prijaznog, odlučnog i hrabrog čovjeka. Dobro podnosi teške i krizne situacije. Dvije anegdote to najbolje potvrđuju. Prva svjedoči o njegovom hrabrom ponašanju za vrijeme uhićenja, istražnog zatvora i suđenja, a ilustrirana je sudskom izjavom od 5. svibnja 1988. godine: "Ne bojim se palice, ne bojim se tamnice, ne bojim se smrtne kazne! Jer se borim za pravu stvar". Sličan smisao i poruku ima i njegovo ponašanje predArkanovim krvoločnim četnicima u Bijeljini kad je odbio ispuniti zahtjev da legne u blato, pozivajući ih da mu pucaju u prsa.

 

Fikreta Abdića članovi obitelji, pristaše i sljedbenici iz Cazinske krajine uvijek doživljavaju kao "svoga Babu", gledajući ga u idealiziranoj slici koju je on stvorio u doba rasta Agrokomerca i njegovog pravosudnog progona (1987. - 1990.). On je za njih veliki poslovni mag, brižan i skroman narodni vođa, tribun i učitelj kojem je tuđe pojedinačno, a obiteljsko i opće dobro iznad svake osobne koristi.

U srpnju 2002. godine Sudsko vijeće Županijskog vijeća u Karlovcu osudilo ga je nepravomoćnom prvostupanjskom presudom na kaznu od 20 godina zatvora. Što je najteža moguća zatvorska kazna u Republici Hrvatskoj. Kasnije kazna mu je smanjena na 15 godina zatvora.