zelenilegvan

12.12.2011

Tweet

            Uhićenje Širića i Djedovića, Markovićevih i Srebrićevih paževa, potvrda je u javnosti već poodavno shvaćene, žalosno je reći – i prihvaćene istine kako je u nogometu sve do guše korumpirano, namješteno i naopako. Vrijeme uhićenja je, pak, u čudnoj koincidenciji s ovotjednom zagrebačkom i hrvatskom sramotom u Ligi prvaka. Iako ta dva slučaja nisu u nikakvoj pravnoj vezi, mogli bi ih svrstati u sličnu kategoriju jer su posljedica istih uzroka.
A uzrok bi mogli nazvati „dva desetljeća sustavnog uništavanja svih pozitivnih strana nogometa i sporta uopće, gaženja i pljuvanja po moralnim, etičkim i općedruštvenim koristima nogometa i sporta uopće, besramna proizvodnja lažnih i amoralnih autoriteta i persona koje su, shodno svojem hijerarhijskom položaju u  toj piramidi zla, lopovluka, malograđanštine i zaglupljivanja, neumorno doprinosile srozavanju nogometa do granice neobnovljivosti.“
            Nogomet je sustavno upropašten najvećom zaslugom upravo mnoštva anonimnih oportunista, bahatih, neobrazovanih i primitivnih seljačina iz takozvane „baze“, točnije malih sredina i klubova. Djelujući i rezonirajući prema habitusu Markovića, Srebrića, Štimca, Mamića, uhićenog Širića, ranije uhićenog Ježića i ostalih, činili su neprocjenjivu štetu nogometu, a istovremeno obilno hraneći ego i legitimitet kriminalaca i hoštaplera na rukovodećim mjestima i samom vrhu Hrvatskog nogometnog saveza. Motivi koristoljublja tih javnosti nepoznatih nogometnih djelatnika i honorarnih suradnika razlikuju se. Na višim razinama radi sadržaja crnih torbi koje su dobivali za „poštena suđenja“ ili dizanja ruke na skupštinama radi ogavnih protuusluga, a na nižim razinama od usluga zapošljavanja „nekog svog“, ili zbog nekoliko stotina eura tutnutih ispod stola, do onih najbjednijih kao što su malo uvećani troškovi prijevoza ili tanjur kotlovine i dva gemišta.
            Posljedice su zato takve kakve jesu, nogomet je, kao što rekoh, stlačen ispod granica obnovljivosti starog sjaja i važnosti. Stoga je jedino ispravno rješenje deprofesionalizacija velike većine klubova, rigidna kontrola financiranja i rigidno manje plaće onih koji ostanu profesionalni, makar iskreno sumnjam u takav rasplet. Za početak. A kasnije – vidjet ćemo, možda jednog dana ponovo u zrak dignemo pehar nekog europskog kupa.

            Današnja situacija u nogometu neodoljivo asocira na kraj HDZ-ove pljačke i nedavnom velikom finalu srozavanja i odumiranja svih pozitivnih društvenih vrijednosti, što nije nimalo čudno jer su rukovodeće nogometne strukture po svim kriterijima kao sijamski blizanci kriminalcima iz bivšeg državnog vrha. Njihova isprepletenost je sveobuhvatna. I na višim i lokalnim razinama. Zato je reakcija Srebrića i Markovića ( zvanog Tito, pogodite zašto ) bila toliko predvidljiva; kolektivne krivnje nema, postoji samo individualna odgovornost itd. bla, bla, bla…. A umreženost se vidi iz aviona. I nakon svih upozorenja, prijava, afera, nakon stotina zataškanih slučajeva upravo s njihove strane, nakon licemjernih Širićevih izjava o „eto, jednoj nadnaravno darovitoj i brojnoj generaciji sudaca“ baš slučajno iz njegovog Osijeka koja je baš slučajno, radi velike darovitosti, zauzela više od polovice sudačkog korpusa države, nakon svih gadosti, laži, nakon gomile očiglednih kriminalnih radnji još uvijek imaju obraza govoriti o „isključivo individualnoj krivnji“. Isključivo individualna krivnja. Podsjeća li me to na neke slučajeve? Ma naravno, jer se radi o istom sustavu igre, ista je formacija, čak i neki igrači. Nije Širić pao s neba pa je, eto, na opće zaprepaštenje Markovića  otkriven u nečasnim radnjama. On je plod sustava, njegovo čedo. Stvorio ga je nemoralni sustav, baš kao i Mamiće, Štimce, Beusane, Bebeke i ostale. Bahatost te besramne organizacije njen čelni čovjek, Vlatko Marković odlično je ilustrirao antologijskom izjavom da će biti predsjednik HNS-a dok god to on bude htio. Stari, pokvareni prdonja od čijeg lika i djela normalan želudac poželi zapjevati rigoleto.

            A ovaj drugi spomenuti slučaj, ova neizbrisiva sramota mojeg najdražeg kluba u utakmici protiv Lyona, samo je upotpunila sveopće poniženje hrvatskog nogometa i sporta. Nakon vrlo osnovanih sumnji u prodanu utakmicu, umjesto hitnog otvaranja široke istrage u klubu uz pomoć policije, rukovodstvo kluba priopćava u rekordno kratkom roku da „ s gnušanjem i indignacijom odbacuje takve konstrukcije“ itd. I opet bla, bla, bla. Sve je u redu i ništa im nije neobično. A svima nama koji smo jako dugo igrali i gledali nogomet nije samo neobično već nam je i prilično jasno da se u onakvim okolnostima utakmica onako ne može izgubiti. A njima, koji bi trebali biti najviše sumnjičavi – ništa nije čudno. Nije im čudno da smo izgubili 1:7, a Lyonu je upravo toliko trebalo za prolaz. Nije im čudno da smo u drugom poluvremenu primili šest neobično lakih golova. Nije im bio čudan naš golman. Ni stoperi, Vida i Leko. Ni to što je Leko ( koji je inače desetak godina igrao u Francuskoj ) napravio dva neobjašnjivo nepotrebna faula za isključenje, ni to što je Vida mudro namignuo igraču Lyona nakon primljenog gola. ( Kad ti zabije gol i ide po loptu u mrežu gledaš kak da ga nalaktiš u rebra ili kak da mu staneš na nogu, a ne namiguješ mu ) No, najčudniji je način na koji smo primali golove. Svima koji su nogomet ikada igrali jasno da se može, kad igraš protiv jače ekipe, potpuno izgubiti tempo igre, a to ima za posljedicu gubitak rasporeda igrača u obrani. Ali se u takvom odnosu snaga NIKADA ne primaju golovi na onakav način. I zato je ovo velika, možda najveća sramota našeg kluba u povijesti. Ili je utakmica prodana ili su se igrači, što je puno teže povjerovati, potrudili da tako izgleda.

            Zbog svega ovog sve više se vraćam šahu, uz nogomet mojoj velikoj ljubavi iz djetinjstva. A nogomet, i klupski i reprezentativni, počinjem gledati skoro bez emocija. Jer svi zajedno, od Markovića  preko poluretardiranog i škrtog Šukera, Beusana kojeg isto tako poluretardirani komentatori već godinama zovu u studio da nam onim zavijajućim govorom objasni kako je prekršaj u kaznenom prostoru – „kaazneniii udaarac“, do svih onih neobrazovanih i samodopadnih šminkerčića iz Dinama – nisu vrijedni ni žniranaca s kopački Škorića, Blaškovića, Belina, Gračanina, Rore, Pirića, Ramljaka, Gutzmirtla, Brnčića, Čerčeka, Štefa Lamze, kapetana Zambate, trenera Zebeca i ostalih. Oni nisu prodavali utakmice. Nego su osvojili europski kup.