zelenilegvan

19.01.2012

Tweet

            U svom članku iz svibnja 2011. pod naslovom „Zašto sam za, a zašto protiv ulaska u EU?“ zaključio sam da ću prema informacijama koje su mi tada bile dostupne zaokružiti „Ne“.
Danas više tako ne mislim, iako moj „Da“ neće biti popraćen nekim osobitim oduševljenjem.
Jer za to nema ni razloga. Ništa se bitno neće promijeniti, iluzije da će nam EU donijeti nagli napredak i blagostanje imaju samo ljudi kojima racionalnost nije baš jača strana.

Tada je još bilo i vremena za razmišljanje, sada ga više nema, to je to. To be or not to be?
I opet postoje razlozi za biti i razlozi za ne biti. Kada se svi argumenti za i protiv stave na vagu, ili kao u knjigovodstvu napravi bilanca prihodovne i rashodovne strane, ipak prevladavaju argumenti „Za“.
            U ovako važnoj odluci prije svega treba izuzeti emocije koje su nam poticale nekakav iracionalan ponos; osjećali smo se ponekad kao manje vrijedni ljudi i nacija, bili smo ogorčeni na zloupotrebe tako važnog pitanja u dnevnopolitičke svrhe, ponajviše nas je iritirao nedostatak informacija za vrijeme pregovora. Za što, naravno, nije kriva EU već naši tadašnji pregovarači i HDZ-ova klika koji su desetljeća kriminala, korupcije, nepotizma i ostalih svinjarija koje su učinili, pokušavali, i još uvijek to čine, zamotati u celofan uspjeha završetka pregovora i konačnog ulaska u EU.
            U nekoliko zadnjih mjeseci informacije su, onom tko je to želio, ipak bile dostupnije. Danas, pak, nitko argumentirano ne može tvrditi da ih nema dovoljno. A najžešći kritičari gotovo u pravilu od svih tih informacija, od sadržaja ugovora, nisu pročitali ni slova.
Danas je stvar mnogo jasnija. I doista se sve može sažeti u pitanja: „Što je alternativa, može li nam biti bolje ako ne uđemo u EU“ Odgovor je – može! Ali pod uvjetima koje ni u najboljem scenariju, u najboljoj mašti i najvećim naporima NE MOŽEMO ostvariti. Zašto? Zato jer za to nismo sposobni, ni pameću, ni bogatstvom, ni moralom, ni poštenjem, ni obrazovanošću.
Sve te teze i teorije počinju riječima „Kad bi…“ Eh, da, kad bi…Kad bi drveće hodalo…
Ništa mi od toga učinili ne bi. Tonuli bi još dublje. Publicitet i prostor bi dobili Sačići, Pernari i ostali sumanuti likovi o kojima sam tada, u svibnju 2011. napisao ono što i danas mislim, samo mi se danas, u slučaju da nacija izabere „Ne“ i krene na put bez jasnog cilja, takve skupine čine još opasnijima.
            Iako mi se gadi nova religija zvana „profit bez milosti“, iako Europom i Svijetom vladaju i harače moćne i mračne supersile, iako ni mi nećemo biti izuzeti od nastavka procesa osiromašenja i postupnog nestajanja srednje klase, iako znam da su bezosjećajni briselski birokrati samo poslušnici mnogo moćnijih vladara iz sjene, iako znam da ćemo ulaskom u EU djelomično morati promijeniti dio tradicionalnog načina života ( a možda je to i bolje ), jednostavno i bez prevelike „filozofije“, kad sve zbrojim i oduzmem, mislim da možemo više dobiti nego izgubiti. Jer odgovorom „Ne“ se nećemo riješiti monstruoznih banaka, korporativnog nasilja i ostalih vidova suvremenog porobljavanja. Odgovorom „Da“ također, ali su nam veće šanse da te i takve pojave ublažimo, a onda ih možda, jednog dana, ujedinjeni s ostalih 500 000 000 tiho porobljenih ljudi širom Europe, nadvladamo i izborimo se za ono što zahtijeva revolucija novog doba koja je već počela.
Generator našeg ogorčenja, frustracija, mržnji i problema, moramo biti iskreni, nije bila ni EU, ni svjetski vladari iz sjene, ni USA, ni nitko. To smo bili mi sami. Sami smo si uništili industriju, sami smo pokrali vrijednost veću od cijelog proračuna, sami smo Todorićima poklanjali poduzeća za kunu, šoferima poklanjali mljekarske industrije, sami smo dali nezaslužene penzije desetinama tisuća muljatora. To je bila demokracija i iluzija slobodnog tržišta i neovisnog pravosuđa na hrvatski način. Zato mislim da je bolje isprobati ovu drugu varijantu. Jer smo se na prvoj gadno opekli. I u slučaju „Ne“ ostaje nam ono što smo dvadeset godina imali. Ostaje nam biti i mniti svemiropolisno u bespućima poviesne zbiljnosti.
Ljudi, zaokružite DA!