Ivo ti si Car. Kako mi je drago bilo vidjeti da si me poslušao i pobjegao. Znao sam da ti imaš i snage i hrabrosti napraviti tako važan korak, uostalom nije ti prvi put. Kad sam ti svojevremeno govorio: bježi, ne vračaj se, nisi me poslušao u onom dijelu oko povratka. Sad si shvatio da sam ti želio samo dobro.
Vidio si da si svojim povratkom omogućio svakoj šuši u ovoj zemlji da kaže za tebe da si lopov, kukavica, nemoralan tip, izdajica, čak su govorili da si neprijatelj broj jedan ove jadne lopovske države. Ja znam da si bio Broj Jedan! Sjećam se, kako su ti samo vjerovali u tvoje priče. Mogao si im pričati bilo što, a laprdao si svašta, no oni su ti slijepo vjerovali, klanjali se, ljubili ti pete i uvlačili se u sve moguće rupe na tvom tijelu. Kad si im govorio da su idioti, oni su potvrdno klimali glavama sretni što si ih uopće oslovio.

No ta vremena su prošla i neću ti o njima pričati, samo moram ti priznati, ne do Bog da se vrate.

Sad ti stvari stoje ovako. Donijeli su odluku da te treba „smaknuti“. Ti si im jedina šansa kojom misle oprati svoju savjest. Ti znaš da je to pokvareno, ali pošto si ih ti od blata pravio, drugo ne možeš ni očekivati. Cilj su dogovorili, ali još se nisu dogovorili na koji način to izvesti. Naime u svim varijantama se pokazalo da ne mogu zadovoljiti tehničke uvjete za izvršenje.

Sve ti je to išlo ovako:

Prvo je došla Jadranka i predložila da te se razapne na križ. Rekla je kako bi to bio najljepši način da se rastanu od tebe. Puno je toplih riječi upotrijebila kad je govorila o vašim počecima. Spominjala je kako si je ti vodio svuda kao kakvog kućnog ljubimca, kako si joj tepao, kako si joj na ručkovima odvajao najbolje komade mesa i kako si joj uvijek dao i da popije, a mogla je i pušiti (to prije ove zabrane pušenja). Još je rekla kako si je ti predložio da bude predsjednički kandidat HDZ-a i kako si ti riješio financiranje kampanje. Zatim je nabrajala kako si joj dao da bude ovo, ono,… da potpisuje ovo, ono, … kako si joj stvarno vjerovao. No nježnost se osjetila u zraku tek kad je rekla kako si joj ti velikodušno prepustio svoje mjesto premijera, tada je, kao što je njen običaj, pustila suzu (draga je ta naša Suzana). No nije samo ona pustila suzu, pustio ju je i Dado i Šuki, Kalmeta, a svi ostali, osim Šekija i Andrije, su gutali knedle. Šeki je ostao crven i ozbiljan, a na Andriji se nije vidjelo ništa, vjerojatno zbog brkova. I u tom teškom i tužnom trenutku Jadranka je kroz suze rekla: križ.

Svi s to odmah prihvatili, a Jadranka je počela čitati zaduženja:
-„Pankretiču ti nabavi najbolju slavonsku hrastovinu za veliki križ koji mora biti dovoljno visok kako nikako ne bi mogao sići! Vukeliću ti donesi eksere i to takve koji se nikada neće moći izvaditi! Kalmeta ti zovi onog malog iz Skladgradnje da doveze bagere da podigne križ i još mu reci da povede molere da ga lakiraju. Dado ti zovi onu našu u Fimi mediu da napravi film kako bi mogli pokazati građanima svu ljepotu našeg rastanka s voljenim vođom.“

Uto se javi Šeki: „Čuj Jadranka ja ću donijeti svoj čekić, znaš štednja je da ne moramo sve platiti.“ Za to je dobio lijepi smiješak od Jadranke.

I kad je izgledalo da je sve dogovoreno javi se Pankretić: „ Tu će biti mali problem, naime mi više nemamo takvih hrastova. Veliki dio smo vratili kojekakvim bjelosvjetskim jebivjetrima, ustvari grofovima, veliki dio popovima, ustvari Crkvi, a najveći dio smo dali našim kooperantima, znaš ono kad smo sakupljali lovu za naše stranke. Sjećaš se rekli smo da ta drva neće morati ni platiti, ako plate na HSS-ov i HDZ-ov račun dovoljno. Nešto su nam posjekli i Mlečani. Tako da mi možemo računati na takvo drvo od kojeg bi napravili križ kakav ti tražiš, tek za dvadeset i pet godina. Žao mi je…“

I prije nego ja završio sa jadikovkom javi se Vukelić: „ Znaš Jadranka nema ni takvih eksera kakve ti tražiš. Sve je to otišlo u Brodosplitu na pravljenje navoza i kad smo pravili onaj most do birtije moga brata. Iskreno ostala su još samo dva komada, ali mislim da se i ti slažeš, da nije u redu da mu pribijemo samo ruke, a da noge ostanu slobodne.“

Tad se javi Dado:“ Neće ići ni s onom našom iz Fimi Medie, jer nju smo prije nekoliko tjedana zatvorili, pa pustili. Mislim da je ona sve svoje kamermane, ako ih je uopće imala, a i ostalo osoblje raspustila. Mislim da sad radi sama, a čini mi se da nakon što smo je zatvarali ne želi više raditi s nama.“
U to će Kalmeta: „ Neće ići ni s onim malim iz Skladgradnje, njega smo isto zatvarali. Bageri bi još nekako i išli, ali nakon farbanja tunela, on je sve molere poslao na prekvalifikaciju za kuhare. Vidio je da to s tunelima više neće ići, a čuo je da Sabor iznajmljuje restoran, pa računa da ga ne iznenadi. Već sam ja razgovarao i s Livakovićem i s mojim bivšim šoferom da oni nabave molere, ali kažu kako su oni otišli iz biznisa i da se ne bi petljali više s nama, a i misle da bi im mi mogli samo štetiti.“

Čim je završio javi se Šeki: „ Jadranka za čekić ne moraš brinuti, ako onaj moj i nije dobar, ja ću kupiti drugi. Uostalom kako to za našeg Ivu ne bih napravio“

Vidi Jadranka da to s križem neće ići, te upita ima li tko neku bolju ideju.

Bojažljivo, ko klinac u prvom razredu, digne Popijač dva prsta. Znaš mali se još boji, ipak je on zadnji došao u tu organizaciju. Kaže Jadranka: „Đuro reci.“
„Malo mi je neugodno, ali ja predlažem da ga stavimo na električnu stolicu, jer nije ni to tako loš način. Možda je i bolji, jer, kao što znate, bio je jedan koji je sišao s križa, a da se to nama desi to bi stvarno bilo sramota.“ – reće Đuro i spusti glavu čekajući reakciju.

Jadranka sva ozarena reče: „Bravo Đuro, to je dobra ideja!! Ti valjda znaš kako je možemo realizirati.“
Tada Đuro iznese ideju: „ Za to nam treba stolica, treba nam struja, treba nam svečenik i netko tko će napraviti instalaciju kako nam ne bi poizbijali osigurači kad to sve uključimo“

Odmah se javi Šaki: „ Ja ću kupiti osigurače, samo mi netko treba reći kolike moraju biti jakosti. Znate ja se baš u struju ne razumijem, više me idu one tekuće stvari.“

Tad se javi i Čobi koji je na kraju stola jeo čvarke (krvavicu je pojeo za doručak) i luk:“ Ja mislim da to ne može ići. Koliko se sjećam dali smo sav višak struje za nekakav aluminij, a i čini mi se da smo nekog Mravca ili Mravka zatvorili. On je valjda bio za tu struju. Znate da nisam stručnjak za struju, više radim sa stokom, ali koliko sam ja čitao za to prženje treba jako puno struje. Ne bi bilo dobro da mu samo opržimo kosu, mogao bi izgledati kao fratar, a što će nam onda ljudi reći. Mislim da sam negdje čitao, kad su amerikanci zadnji put pržili svoje crnce, cijeli New York je dva dana ostao bez struje. Bez obzira što se radi o našem najdražem članu, mislim da građani ne bi oprostili da ih ostavimo bez struje. Znate, kako će gledati Šeherezadu?“

Tu je vidio svoju šansu da nešto kaže i Bajs i reče: Mislim da ni svećenika ne možemo dobiti. Kako smo najavili da ćemo im uvesti PDV i kako smo počeli pričati o pederima, oprostite, homoseksualcima, a sve češće i droge dijelimo na lake i teške, mislim da nas ne vole više kao prije. Mislim da je i Ivin brat tu pokrenuo neku grupu na Facebooku, u kojoj se traži da se raskinu sve državno pravne veze s nama“.

Tad sav bojažljiv ponovo progovori Popijač: „ Sad vidim da sam lupio glupost. Naime nemamo mi više ni majstora koji bi znao napraviti takvu stolicu. Oni koji nam izlaze iz škole nemaju pojma, a oni koji su nešto znali ili su na birou ili u mirovini. Žao mi je nisam sagledao sve aspekte problema elektrifikacije stolice.“

Sad Jadranka, već vidno ljuta reče Popijaću: „Nikad od tebe ministar!“.

Vidi Šeki da se zagovnalo pa kaže: „ Znaš Jadranka ako misliš da bi ja trebao dati malo veći doprinos, evo ja ću pored kupnje osigurača dovesti i majstore iz Slavonije da naprave instalacije. Ipak ja Ivi ne mogu zaboraviti sva dobročinstva koja je napravio“

Vidi Jadranka da ne može bez struje i stolice, s osiguračima i instalacijom provesti ovu dobru ideju i upita gledajući u Dadu: „ Zar nisu rekli da je najhumanije tako nešto obaviti injekcijama? Možemo li naše zdravstvo tako nešto napraviti?“

Tada se Dado počeo meškoljiti i nekako teleći gledajući odgovori: „ Teoretski da, jer naše ja zdravstvo nakon ove naše uspješne reforme potpuno spremno odgovoriti svim zahtjevima svjetske medicinske znanosti. Mi smo u samom vrhu u kardiologiji, kardiokirurgiji, neurologiji, patologiji, infektologiji…“
„Stani! Nisi na predizbornom skupu u Gospiću. Tu smo da svi zajedno riješimo problem zvani naš voljeni Ivo. Reci konkretno!“

Dado uvuče ramena, nabaci napušenu facu i reče: „Tehnički mislim da je neizvedivo. Nismo platili za lijekove i ne znam tko bi nam dao sva ta čuda kemikalija koja bi trebali pomiješati da napravimo djelotvoran koktel. Bojim se da nam ne podvale nešto neučinkovito, jer s Plivom više nismo u dobrim odnosima, pa da on postane još vedriji i čiliji. Još je jedan problem, sad se vidi potrošnja svakog doktora i ne možemo to dobiti ni iz njihovih zaliha, jer što bi građani rekli kad bi čuli da za Ivin koktel ima, a za njihovo zdravlje nema“.

Tad se javi Šeki: „ Jadranka, ako je problem u špricama, to ću ja riješiti, rekao sam da mi te tekuće stvari leže.“

Jadranka vidno uzrujana, sad već ljuta na sve, osim na Šekija, upita:“Zar smo mi tako nesposobna Vlada, koja ne može ni svog dragog i voljenog počasnog predsjednika dostojno ispratiti? Ne mogu vjerovati da vi ne znate ništa i ne vidite ništa. Hoću novi prijedlog i to odmah!“

Tad se brzo javi Jandroković: „ Meni su tamo po Evropama pričali kako je plin vrlo učinkovit. Ne znam u kojem smo poglavlju to raspravljali, ali znam da smo ga zatvorili. Ja predlažem plin.“ Tad odmah skoči Jadranka: „ Tebi su vrane potpuno popile mozak po tim Evropskim hodnicima. Znaš da smo naš plin u Jadranu nekom dali, i da smo cijelu INU nekom dali. Plin po Slavoniji više nije dovoljan ni za baklju, a kamo li za ovako veliku vatru koju mi želimo zapaliti. Znači svog plina nemamo više dovoljno, a osloniti se na Ruse? Oni su cijeloj Europi plin zatvorili, ako se pročuje za što nam treba, zar misliš da nama neće zavrniti ventil?

Čim je završila uskoči Šeki: „ Znam da nemamo hrastovine za križ, ali znam ja neke koji prave drva po Slavoniji. Ja kupim drva i šibice. Kad je mogla cijela Indija tako ispratiti svoju Indiru, možemo mi našega Ivu. Možda nam prigovore da se previše okrećemo istoku, ali kapital, a mi možemo reći i kultura, ne poznaje granice.“

Tada Jadranka već bila uzrujana i ljuta te se okrene jedinoj nadi koja joj je još ostala, stupovima Karamarku i Dropulički: „ Imate li vas dvoje bilo kakvu ideju?“

Marina sva sretna što je dobila riječ, reče: „ Ja predlažem da ga pustimo niz Savu, to isto rade po Indiji. Sad kad nam je zemlja poplavljena to može pomoći da ode jako, jako daleko pa se neće ni znati gdje je isplivao, a ako imamo sreće mogao bi zapeti za neki stari šporet i ostati se grijati uz njega. Ili ako se bojimo da će se voda povući, možda da napravimo betonsku kocku, to rade i druge organizacije. Poslije možemo na tu betonsku kocku napisati naki lijepi tekst. Možda da to napiše Fuchs, on bi trebao biti najpismeniji od nas.“

Fuchs će ko iz topa: „ Ja ga i ne poznajem dobro, ja ne bih mogao u tom epitafu prenijeti svu dobru vibru koju vi osjećate, a malo i ja, prema našem Ivi.“

Ponovo se javi na brzinu Šeki: „ Znaš Jadranka, tamo na Dravi imam jednog prijatelja koji ide na pecanje čiklovom, ja ću mu platiti da on i Ivo odu na pecanje. Ivo kao i većina Dalmatinaca ne zna plivati, ovaj moj je bio prvak Slavonije, a kad se čamac prevrne negdje pred granicom sa Srbijom. Srbima će to biti normalno, jer Drava tamo svašta nosi.“

Sva snuždena čekala je Jadranka još i Karamarka:“ Gospođo Premijerko, ja mislim da bi mi to mogli riješiti s Jocom Amsterdamom. Sad kad smo ga stisli preko naših kolega u Srbiji mislim da bi on pristao riješiti nama taj gorući problem. Jedino ne bih volio da se rješenje dogodi baš u Zagrebu, jer će odmah tražiti moju ostavku (imam dojam da je sad traži i Josipović) . Vi samo recite mjesto, a službe će to nadam se uspješno odraditi.“

Na to će Šeki: „Znam ja neke dečke koji na tavanu čuvaju ostatke od rata, mislim da bi ih mogao nabaviti u pola cijene. Ponavljam to ne bi koštalo poreske obveznike ništa, jer to bih ja platio. Već sam rekao da bih ja za našeg voljenog i dragog Ivu sve napravio“.

Jadranka sva blijeda, boja lica joj je poprimila boju kose, stavi glavu među ruke i zaplače. Plakala je jedno petnaest minuta i kad se malo pribrala reče kroz zube:“ Sad mi je jasno zašto mi je Ivo ostavio ovo mjesto. Vidim da vaše neznanje i nesposobnost više nije mogao trpjeti. Zato odlučila sam! Neka Bajić kaže Ivi da se pakuje. Neka ide mi ćemo ga dostojno ispratiti, a onda neka se neki drugi brinu što će s njim.“.

Tako ti je Ivo završio taj sastanak Nisu riješili ništa. Sramotno. Toliko si dao sebe za njihov uspjeh, a eto vidiš da oni to ne znaju cijeniti.

Zato dragi Ivo kad sam vidio da si pobjegao, bio sam sretan, jer što bi oni da si ostao. Samo bi sramotili sebe, a i nas. Ljudi bi govorili kako su nesposobni i da su jedino mogli funkcionirati kad si ih ti vodio za ruku.

Dragi Ivo, nemoj da ti više moram ponavljati, ti lijepo idi u Kanadu tamo si najsigurniji. Znam da će ti problem predstavljati čišćenje snijega, ali na sve se čovjek navikne. Samo te molim pazi tamo uskoro počinje ili je već počela, nisam siguran, sezona lova na jelene.

Želim ti da se lijepo provedeš. Nadam se da ćeš nešto i napisati. Mnogi od tvojih bivših obožavatelja s nestrpljenjem očekuju tvoju knjigu. Možda će imati i tri puta više poglavlja nego Polančecove.

Znam da će te prijateljstvo s Barišićem, Polančecom, Beukom, Rončevićem, Mravkom, Protegom … silno vuči da se vratiš i neću ti baš previše zamjeriti ako te nostalgija navede na posjetu prijateljima. Neki od njih još puše i čekaju cigarete.

Tvoja savjest

PS. Zaboravio sam ti reći na kraju sastanka se čulo, a izgledalo je da neko mrmlja kroz brkove: „ Što nisam profesionalni ubojica, pa da „počastim“ Hrvatsku?“