Da se razumijemo, u ovoj zemlji ljevičari su ubijeni u pojam ako ih uopće ima. Doduše, postoje ljudi nostalgični za prošlim vremenima, glorifikatori Jugoslavije, prepričavaju se priče o nekadašnjim herojima, otpjeva stih iz neke reklame tipa danas pere Čarli i to je to. Ovih je dana Antun Vujić izdao knjigu o ljevici. Čovjek je oštar prema kapitalizmu, medijima, stanju u društvu generalno. Ali promocija njegove knjige pretvorila se u isprazni spektakl gdje javne osobe dolaze i sjedaju u prve redove. Među njima i onaj koji bi trebao biti predvodnik ljevice, Zoran Milanović. I upravo to pokazuje ispraznost svakog ljevičarenja. Jer svi oni koji se tako izdaju jesu nadmeni šupčići koji đuskaju uz Azru, preziru one koji su za Thompsona, pobrojavaju redom Bandićeve igrače koji su Hercegovci, Imoćani, pokušavajući dokazati kako glavnim gradom vladaju ruralci i poluprimitivci za razliku od njih. No problem je što niti jedan od tih đuskača nije zavirio u neku od knjiga iz filozofije politike,ma kakav Marx, Marcuse ili Antonio Negri, nikada niti jedan od njih nije radio u realnom sektoru, mnogi spavaju do dva poslijepodne i za jaja drže jadnike koji još pune proračun. A o tome da su umreženi i jedan drugom drže štangu, ne treba ni pričati. Milijuni su otišli za filmove i knjige, festivale, kazališne predstave, performanse, udruge, inicijative.  No sav taj jalovi kvaziljevičarski spektakl koji traje četvrt stoljeća nije izrodio nešto što bi zatreslo Europu poput primjerice rumunjskih filmova ili moćne knjige o prljavom ratu koji se ovdje vodio. Evo, pročitao sam roman Spasitelj Jo Nesboa u kojem je važan lik vukovarski heroj. Riječ je o krimiću, ali se prodao u milijunima primjeraka. E pa kad nemaš intelektualni temelj i samo gledaš svoje dupe, onda ćeš još manje imati društveno svjesnu radničku klasu, poraženu, poniženu i bez pravih lidera koji imaju stil, stav i medijsku moć. Naravno, nije da je sindikati nemaju, ali ih zabole za radnike.

U jednoj stvari međutim Vujić manipulira. Kada govori o medijima zaboravlja da su upravo kvaziljevi  drmali njima. U ovom trenutku desnica ima samo jednu pravu zvijezdu, a da nije političar tipa Markićke,  Ninu Raspudića. Svugdje su drugdje veličajni kolumnisti s navodne ljevice, mahom književnici, međusobno poklani oko državnih para, pa si svako malo čupaju kosu zbog nekih inozemnih književnih festivala. Neki su dobivali na desetke tisuća kuna mjesečnih honorara, a narod je u predstečajnim nagodbama njima i njihovim sramotnim novinama i još sramotnijim gazdama opraštao dugove  Čak i na državnoj  televiziji, s obzirom da je HDZ daleko duže vladao no SDP, uvijek su najatraktivnije govorne emisije vodili oni koji se deklariraju ljevičarima. Opet uz odgovarajuće privilegije, povlaštene kredite, gradske stanove i menadžerske ugovore.  Čak su i najslavniji desničari poput Kosovca, Hloverke ili Silvije Lux bili bivši članovi saveza komunista. 

Pravi ljevičari, to govorim zbog onih uspaljenih ili pripadnika tajnih službi koji su ovu ideologiju ocrnili, razmišljaju o novoj i pravednijoj raspodjeli dobara, smanjivanju nejednakosti ili društvu jednakih šansi. To je nužno u vremenima kada ima mnogo onih koji rade prekomjerno i prekovremeno za kapitaliste i koji redovito jednom godišnje dobivaju otkaz jer se ne zarađuje dovoljno pa je najlakše otpustiti ljude. I pri tome gledaju stotine tisuća stranačkih uhljeba nagrađenih uredskim polovima. Ali tko će biti taj? Ne valjda umirovljeni Anton Vujić, skijaš Milanović, klavirist Josipović sa ZAMPOM i četiri stana,  buljuk ministara koji ondje odrađuju pripravnički staž, naravno ni Mirela Holy. Kako vjerovati animatorici kulture i zelenoj aktivistkinji bez dana radnog staža u realnom sektoru?  Sve je to šaka jada, umreženih tipova koji vole samo sebe, moć i privilegije.. Ostali smo sami, mi zemaljsko roblje, mi sužnji koje u Hrvatskoj doslovce mori glad.