Prošli tjedan umrla je gotovo u stotoj kazališna glumica Marija Crnobori. Rođena je u istarskim Banjolama, završila glumačku školu u Zagrebu i počela karijeru. Dvije godine bila je zaručnica Ivana Gorana Kovačića koji će izazvati sablazan svojim odlaskom u partizane. Do zadnjeg dana NDH glumit će u kazalištu.  Nakon rata vlast preuzimaju kolege koje su došli iz partizana. Marija Crnobori postaje nepoželjna. Nije ostala bez glave, ali glumi u Rijeci pa odlazi u Beograd gdje će ostati do kraja života. Priča je stara koliko i svijet. Napisani su mnogi slavnih romani o takvim situacijama. Od intelektualca se očekuje da bude moralna vertikala društva. Ali dobar poznavatelj ljudskih duša nužno ne mora biti vješt u političkim igrama. Mnogi intelektualci osramotili su profesiju pristajući uz zločinačke režime ili su odbili sudjelovati u javnom životu premda se to od njih očekivalo. Nobelovac Hamsun divio se nacistima, a Heidegger bio prljavi antisemit. U nas su vrlo emotivno, pa i brutalno prozivali Radu Šerbedžiju ili Miru Furlan zbog beogradskih godina u režimu Slobodana Miloševića. U osnovi, njihov je grijeh bio isti kao Marije Crnobori. Rade je dobio ulogu u srpskom filmu, Mira se udala u Beogradu i ondje glumila. Zaista ljudi nisu počinili nikakav zločin. Dosta se zbog izjava ili glume u Sarajevu prozivalo Zijaha Sokolovića ili Gertrudu Munitić.

Postavlja se pitanje što je trebala napraviti Marija Crnobori? Ona je smatrala da treba samo raditi svoj posao. Možda je i mogla otići u partizane sa zaručnikom. Ostajući glumiti, na jedan način preuzela je na svoja leđa odgovornost zbog zločina ustaškog režima.  S druge strane, nije ona nikoga ubila niti počinila bilo kakav zločin. Dapače, braneći se, tvrdila je da su i neki ljevičarski glumci u to doba spašavali dupe tako što su imali moćne ustaške prijatelje. Poslije rata je Zinka Kunc preko Tita spašavala glavu Lovri Matačiću. Život nije samo crn niti bijel. Nisu svi Che Guevara koji je uzeo oružje i krenuo u rat dok ga nisu ubili. Ali da ima ljudskih govana spremnih lažirati svoje biografije i lizati strastveno dupe sadašnjem kao i prošlom režimu, sam se uvjerio na svoje oči. Mnogu su devedesetih bezočno lagali iako smo svi mi bili svjedoci da nije bilo tako. Pretvorili su se u male prljave štakore što su očito uvijek i bili samo politički prevrati iz ljudi izvlače ono najgore.

No, nije jednostavno niti samo se pokriti ušima i šutjeti. Što je sa savješću? U teškim vremenima kada lete glave neki se radije odlučuju na čuvanje dupeta no što ih brine njihov moralni lik u javnosti.  Ali najzanimljivije su sudbine baš onih intelektualaca koji zaista ulaze u vlast i direktno snose odgovornost za postupke nekog režima. Mile Budak je najpoznatiji primjer.  Devedesete u Hrvatskoj ili ustaška klaonica nisu ni približno ista stvar.  Ali je sasvim sigurno da bi Hrvatska bila ljepša i uređenija zemlja da nije bilo nekih intelektualaca koji su nam um zagađivali nacionalističkim i neljudskim harangama. Nekim drugima poput Tončija Vrdoljaka bile su važne pare. Taj se nazarađivao na svim područjima iako mu se ne može odreći talent. Ministra Zlatka Viteza mnogi hvale da je nastojao učiniti za hrvatsku kulturu.

Ja mislim da svaki od nas koji je pročitao dvije tri knjige, ima neku ulogu ili ugled u javnosti, treba javno žigosati nepravilnosti. A budimo iskreni, toliko je nemorala, pljačke, nesposobnosti, umreženosti i neljudskosti da svaki od nas ima odgovornost. Šutjeti, biti pokriven ušima, usran u gaće znači preuzeti odgovornost za negativnosti. Ne želim griješiti dušu, ali Marija Crnobori je trebala učiniti u svoje vrijeme više. Baš kao što i mi danas moramo učiniti više. Ako ništa drugo, postoji arhiva. Ona će sutra mladima govoriti o tome što smo bili, što govorili. Nema sumnje, neki će se zbog svega i stidjeti, naravno, pod uvjetom da stida imaju. Začuđujuće je puno onih koji ga nemaju.