Postoje ljudi koji sustavno djeluju logikom provokacije javnosti. Oni to rade bolje od drugih suprotstavljajući se dominantnom mišljenju u društvu. Oliver Frljić dobro zna da je Hrvatska podijeljena na dva pola. Većina ne dopušta bilo kakav razgovor o prirodi Domovinskog rata, mogućnosti da se on nije trebao dogoditi, zločinima koje je počinila i pobjednička strana, nacifašizovanju niza javnih osoba i tome slično. Ovdje postoji stalna agresija prema onome s drukčijim mišljenjem, medijima se valja blato tajnih službi koje svakoga nepoćudnog nastoje uniziti i narušiti mu ugled. Oliver Frljić odgovara agresijom. Dok dio branitelja po oprobanom receptu nastoji izazvati smjenu vlasti, on staje na stranu mladog Glavaševića, zbog romana Mile Budaka proziva ne samo Jakova Sedlara nego i Sašu Broz, radi predstavu o Aleksandri Zec, pa čak i u Poljskoj dobiva zabrane jer problematizira jak antisemitizam i zločine prema Židovima koji su zbog njega u Drugom svjetskom ratu počinjeni. Takvo djelovanje ne može proći bez jakih emocija, pa i mržnje. Postavlja se pitanje je li provokacija nužno i umjetničko djelo, treba li jedan intendant djelovati javno politički s obzirom da je riječ o umjetnosti i o činjenici da riječki HNK biva dotiran od naroda u kojem ne misle svi isto? I što bi se dogodilo kada bi učitelji djelovali politički u učionici, svi ginekolozi odbijali vršiti pobačaj iako je riječ o zakonom dopuštenom zahvatu, a ovih sam dana nabasao na stranicu nekih koji se zalažu za prvenstvo bijele rase dok su Židovi manje vrijedni što nas gura u užas nacizma, logora, rasnih zakona i sličnog. Ako drugdje ima kakvog šljama, u Hrvatskoj ga mora biti na bacanje.

Kako to biva, odmah je stvorena i internet grupa onih koji bi Frljića smjenjivali. Tvrde da nije ostvario kvalitetan program u Rijeci pa to kamuflira političkim djelovanjem i provokacijama. Čak ga pitaju da li bi imao hrabrosti tako što izvoditi u Splitu ili Vukovaru. On bi možda i imao hrabrosti, ali u nekim dijelovima Hrvatske ne bi ni mogao biti intendant. Jer cijela je zemlja premrežena politikom i zbrinjava istomišljenike.  I to je problem ove zemlje. Može li se ikada na ovim prostorima dogoditi da netko postane nešto važno, a da nije umrežen s određenim političkim moćnicima i njihovim svjetonazorima? Teško da se Frljiću u SDP-ovskoj Rijeci može nešto zbog Glavaševića dogoditi, ali bi mu se tko zna što dogodilo u Vukovaru. Jer ondje su se razbijale ćirilične ploče, sprečavala legalno izabrana vlast da hoda ulicama, pa bi možda i Frljić bio silom spriječen. Ono što je bit stvari jest je li Frljić zaista riječkom kazalištu što dao?  Jesu li gledatelji navalili, traže li kartu više? Jer bit prikazivačke umjetnosti i jest u tome da ju tko vidi. Kakav je to film, koncert koje nitko ne želi gledati ili knjiga koju nitko nije pročitao? Na tome će Frljić pasti ili proći. Naravno, mogao je on krenuti i drugim putem. Primjerice izložiti golemi portret Željke Markić, agitirati protiv pobačaja, homoseksualaca i isto bi bio provokativan. Samo ga ne bi slavili oni koji sebe zovu liberalno-demokratičnim već bi ga na rukama nosili ljubitelji desnih opcija.

Generalno držim da su svi ti smradovi koji se šire iz hrvatske bare, sve te provokacije i natezanja kvazilijevih i kvazidesnih obične pizdarije. Jer ovdje niz sasvim ispravnih ljudi nema što jesti, a privilegirane elite pokazuju neshvatljivu neempatičnost, dapače, one uopće ne vjeruju da u Hrvatskoj ima toliko jada i bijede jer žive u elitnim dijelovima grada gdje odrpani sakupljači boca ne zaviruju u kontejnere,  vjerojatno zato jer ih policija tjera. Naš problem je u krizi rukovođenja, morala, bezočnoj dominaciji glupana nad pametnima, nevjerojatnom nepotizmu i klijentelizmu. Kada bi narod imao dovoljno pameti i hrabrosti da ukloni te bahate, neradničke i nesposobne elite, tada bi i Ffrljić i oni koji ga danas toliko mrze bili nepotrebni. Tko bi se u normalnim životnim okolnostima bavio vješanjem ovih ili onih portreta?  Znamo da umjetnost ili filozofija nastaju iz dokolice s punim želucima. Onaj tko je zaposlen, hrani djecu, ima budućnost, nema potrebu za drogom tipa jesu li ustaše bili dobri, hoće li nam neki Jugoslaveni oteti Hrvatsku, hoće li se drug Tito ipak dići iz groba pa vrle Hrvatine namlatiti po goloj i pohlepnoj guzici. Dokoličari bi imali svoje web stranice, istraživali, pisali knjige o Jugi, Titu, Tuđmanu, ustašama, ali ne bi svoju frustraciju gurali na ulice i svima zagađivali život. Osobno me više brine hoće li Putin u zajednici s Kinezima zatvoriti plinovode. To je mnogo važnije nego je li vođa Hrasta ikada u životu prošetao svoju skromnu kožicu.