Don Ivan Grubišić do prije koju godinu bio je ljubimac kvaziljevičarskih medija. Svećenik je koji se oštro obrušavao na crkvenu hijerarhiju. To je bio melem za njihove uši. U nekim stvarima je u pravu. Rijetko je sresti srebroljupce kakvi su ovi naši na Kaptolu. Svake godine milijune dobivaju iz državnog proračuna, a istodobno kao slijepci prolaze pored stotine tisuća onih koji nemaju posao, jedva preživljavaju pa čak i gladuju. Umjesto konkretnih akcija kako bi se pomoglo jadnicima, naša crkva vodi ideološko-svjetonazorske ratove s vlašću. I puno su važnija prava nerođenih od rođenih nezaposlenih i gladnih koji ovih dana mahnito  trče u Irsku. Svake godine iz Hrvatske se seli omanji gradić, a kako je potpuno jasno da će ova neizdrživa kriza potrajati, može se očekivati opći bijeg svih i svakoga. Dotle crkva kojoj je Hrvatska navodno na prvom mjestu politizira i sa oltara proziva nepoćudne političare, ali to su uvijek neki drugi, a ne oni koji su ranih devedesetih bezočno opljačkali zemlju. Vrijeme je, misli Grubišić da se svakome u društvu nađe mjera. Naravno da direktorčić neke škole ne može u hodniku podizati kipove Gospe u sekularnoj državi i naravno da liječnik koji je završio škole ne može mimo zakonskih okvira zazivati nekakav priziv savjesti. Jer što ako nam svi liječnici postanu pretjerano savjesni? Pa kirurg odbije dati transfuziju jer se s tim ne slaže, a internist se zapali za liječenje bez ikakvih lijekova i tome slično?  Naravno, treba, ako se to uopće može, vidjeti što piše u Vatikanskim ugovorima i revidirati ih. U vrijeme sveopće krize i bijede ne može osiromašeni narod financirati nikoga, bahate i nesposobne političare, crkvenjake, državne uhljebe. Nama treba svaki novčić da bi preživjeli. Ne možemo stalno hraniti one koji nigdje ne privređuju, a istodobno organizacijskim talentom i vizijom ne stvaraju temelje za bolje sutra. Takvi nam naprosto ne trebaju.

Ono što je problem don Ivana jest njegova sklonost laprdnjavi. Jest da je pozivanje na moral i sućutnost nešto što treba podržati, ali kada je ušao u Sabor, apsolutno ništa nije napravio. Dapače, stranka mu se raspala, članovi dobili mandate pa otišli negdje drugdje, a don Ivan je izvolio na sveopće zgražanje, izjaviti kako ne želi biti splitski gradonačelnik jer se na toj funkciji mora raditi. Sjajno, dajte nam svima posao gdje ćemo imati dobru plaću i ništa ne raditi. Pročitali smo i da je uredno uzeo naknadu za odvojeni život. Hrvatskoj je teoretičara dosta. Mnogi ispravni ljudi prolaze pravu agoniju. Evo, prije dva dana doznao sam da se jednoj pristojnoj i radišnoj ženi sprema otkaz. Vrlo brzo, ona će postati, baš kao i mnogi drugi, socijalni problem ove zemlje. Tko će joj pomoći, tko će joj u zrelim godinama dati posao, tko će hraniti njezino dijete? Na to don Ivan ne daje odgovore.

U jednom se slažem s njim. Rijetko je sresti inertnog i za posao nezainteresiranog predsjednika kao što je naš. I naravno da DORH i USKOK trebaju napokon zaviriti u njegova poslovanja jer iz dana u dan mediji pišu li pišu. Nema bolje obrane nego kad se pokaže da je sve čisto. O Kolindi i nizu besmislenih pogrešaka, pa i gluposti neću ovoga puta. Slažem se i da bi tijesna pobjeda SDP-a u koaliciji s ORaH-om bila pljuska svima nama. Jer riječ je o dokazano nesposobnim i neempatičnim ljudima koji iz dana u dan proizvedu neki verbalni skandal. O mogućnosti  da HDZ zavlada diže mi se kosa na glavi.

Nama gospodo trebaju novi i nekompromitirani ljudi. Don Ivan to očito nije. On je jedan od starih ocvalih krokodila u prljavoj bari. Birajmo nove ma tko oni bili. Oni koji su toliko ludi u glavu da su spremni žrtvovati se za dobrobit naroda. Koji će raditi dan i noć i razmišljati o budućnosti. Budućnost ne može niti smije biti Irska. U našoj zemlji naši ljudi moraju studirati, dobiti nakon studija posao, moći normalno živjeti od svojih plaća i što je najvažnije, moramo silom skršiti njihove čelične mreže, njihovu diktaturu nesposobnih, kradljivih, nemoralnih i neempatičnih ljudi. Takvi su nas četvrt stoljeća vukli na dno, ali da se razumijemo, vukli smo sami sebe i vući ćemo ako opet izaberemo laprdljivce, dokazano nekompetentne i nesposobne da bilo kome osim sebi donesu boljitak. Uporno tvrdim, ovo su ružna, ali povijesna vremena. Ako se ne suprotstavimo i pružimo otpor, nestat ćemo kao narod i država. A ako i dalje budemo pokriveni ušima, usrani u gaće, gladni i bespomoćni, ako i dalje budemo uvjereni da se nikada i ništa ne može promijeniti, onda zaslužujemo svoju sudbinu.