Ne volim nogomet i nisam ga gledao niti sekunde. Ali je zato na raznim tv kanalima prikazano nekoliko fascinantnih brazliskih filmova. Primjerice „Elitni odjel". Riječ je o grupi specijalaca u borbi protv narkokartela. Oni prave red po favelama, sirotinjskim naseljima kakvih u Hrvatskoj nema. Ondje svi rade za narkošefove, odrasli kao i djeca i bivaju okrutno ubijeni metkom u potiljak ako nešto pogriješe. Specijalci su jednako okrutni kao i bosovi s tom razlikom što ipak pokušavaju spriječiti trgovinu drogom. Naoružani su do zuba jer su tamošnje bande pune oružja i dovoljna je jedna iskra pa da po ulicama počnu oružani sukobi. Obična policija je korumpirana, pa se tako dogodi da u automehaničarskoj radionici gdje se popravljaju njihovi automobili, upravo policajci kradu cijele motore i prodaju ih na crno kao dijelove. Ima i bogataške djece koja u favele dolaze na seanse drogiranja, humanitarno djeluju i pomažu jadnoj djeci, uče ih školskim zadaćama, ali je zaključak filma da lanac nesreće, kriminala i nasilja nikada ne prestaje. Jer i bogataše će snaći metak u potiljak ako se suprotstave trgovcima drogom koji su u sirotinjskim kvartovima jedini gospodari. Film „Godina kad su moji roditelji otišli na godišnji odmor" govori o bračnom paru ljevičara koji završavaju u zatvoru. Sina ostavljaju pred djedovim ulazom ne znajući da je nekoliko sati ranije umro. Dječak živi sam pomognut dobrim djedovim susjedima. 1970. je i Brazil postaje svjetski prvak u nogometu. Svi su u transu, po gostionicama se masovno gledaju utakmice, pa ne vide ili ne žele vidjeti, policijske racije po ulicama i udar na tamošnju inteligenciju, ponajviše studente. Nogomet postaje neka vrsta droge koja olakšava patnju naroda koji živi loše, u strahu od vojne hunte koja je na vlasti i spremna na sve.

Brazil je, znano, danas demokratska zemlja naglog rasta. Ali i stravičnih socijalnih razlika. Proizvođači šećera, ruma, piva, vlasnici rudnika su megabogataši, a po favelama živi jad ovoga svijeta. Baš kao u filmu kojeg sam gledao. Ali začudo, upravo ti siromasi iz favela najveći su navijači nogometne vrste. U njihovim se životima ništa neće izmjeniti, ali oni svejedno navijaju. Doduše, prije samog Svjetskog prvenstva izbacivali su ih iz nelegalno sagrađenih domova da bi izgradili stadione. Još dok prvenstvo nije počelo bilo je sukoba s policijom po ulicama. Neki aktivisti oštro su se protivili prvenstvu, jer su smatrali da vlastodršci sebi podižu spomenik i popularnost, a novac je mogao biti uložen u socijalne reforme. Bogati Brazilci na nogometnom prvenstvu žele zaraditi, a istodobno i pobrati lovorike zbog uspjeha. S druge strane, opijene mase bi osvajanjem naslova bile pitomije i na tren zaboravile glad, nasilje i diktaturu, ne više vojnih hunti nego narkobosova i superbogataša.

Sve je bilo divno zamišljeno, ražanj je bio pripremljen, ali je u polufinalu Brazil dobio sedam komada od Njemačke. Tada su počeli neredi po ulicama, pljačka, palež i slično. I tada se bijesna masa, izgubivši priliku za još jednim naslovom, sjetila svoje podređenosti, socijalnih razlika, a kako stvari stoje, FIFA i bogataši će zaraditi, ali će nakon prvenstva ostati ponešto dugova koji će se, kao i uvijek, lomiti preko leđa sirotinje. Nažalost, masa treba zabavu, a u Brazilu je to svakako nogomet. Političari to znaju pa smišljaju sve više igara kad već nema kruha. Ovoga puta su se prevarili. Strašan polufinalni poraz mogao bi opasno zatresti temelje vlasti. No, na neki čudni način ispada da je dobro da je Brazil doživio poraz. Jer bi mjesecima trajala medijska euforija, pisalo se o herojima koji su Brazilu podarili novi trofej. Ovako će se ubrzano pričati baš o socijali i golemim stadionima koji zbog korupcije i neefikasnosti graditelja nisu bili do kraja dovršeni i morat će se ulagati u njih i nakon prvenstva.

Ono što me posebno brine je sličnost Brazila i Hrvatske. Jest, nemamo favele i narkobosove takvog kalibra, ali imamo tešku ekonomsku situaciju, velike socijalne razlike, ljude koji su na rubu gladi, nezaposlene, ponajviše mlade. I volimo sportske spektakle, napuhavanje po medijima, proizvodnju prevelikih očekivanja. A onda nas neki pobijede i tek tada vidimo da smo zapravo prevareni i da nakon danas dolazi sutra. A što će biti sutra?