savjest KOLUMNE

Društvo gradskih pročelnika brzinom svjetlosti zaboravilo je čak i kako se zove bivša gradonačelnica i s novim obožavanjem okreću se onom tko je preuzeo vlast. Život ide dalje, a i raditi se mora. Ne bi to bilo tako čudno da ti isti pročelnici nisu bili dio Dubine predizborne povorke koja je s obožavanjem pratila svoju gradonačelnicu u stopu, pritom napuštajući radna mjesta, kako bi na pressicama i ostalim predizbornim događanjima

Ni jedan kandidat još nije službeno najavio kandidaturu za predsjednika države, a borba za Pantovčak postaje sve oštrija i otvorenija. Bitka je počela u SDP-ovom neboderu na Iblerovom trgu jer je tamo najviše ambicioznih kandidata koji su se usudili javno izreći svoju kandidaturu. Milanović za sad mudro šuti dok ostali izbacuju probne balone. Jurčić već tradicionalno najavljuje kandidaturu, kao što je i onu za premijera, dok oprezniji Komadina poručuje kako

Moram biti iskren i reći da su me ugodno iznenadili dečki iz nekadašnjeg Poleta (slavne osamdesete, koje se obično brendiraju, ma što god da to znači, kao - sretne godine/sretna djeca - godine u kojima je moć partijske države poprilično atrofirala), koji o tom vremenu govore bez prevelike patetike, krajnje korektno, bez ikakvih potreba za nekim egotripom, tipa - uloga moje neznatnosti u revolucionarnim vremenima. Naime, i njima je, s ove pristojne vremenske distance, posvema jasno da je riječ o vremenu kada neke vrijednosti (Tito, Partija, ideologija, bratstvo-jedinstvo...), i nisu baš neke vrijednosti. Doduše, ta nesretna svijest uopće ih ne sprječava da i oni, tu i tamo, posegnu za kojom neupitnom, revolucionarnom parolom (jedna od takvih kviska svakako je bila glupa parola - računajte na nas!), kako bi lakše furali

Hvala vam. Prije svega hvala što ste izašli na izbore. Zatim, hvala vam na povjerenju koje ste mi ponovo ukazali. Zbog toga sam sretan, ali osjećam i neizmjernu dozu odgovornosti prema svima vama koji ste opisali krug oko broja 6. I još nešto, jako važno - hvala vam što ste odlučili da Rijeci ne treba drugi krug izbora.

Zadnjih par dana bilo je pomalo iscrpljujuće.

Zapravo, sasvim je izgledno da 17.-og neću vidjeti baš sve vas, ali nadam se da ću vas vidjeti 18.-og, u izbornim rezultatima.

Već sam to rekao, a želim i ponoviti, izbori su doista najvažniji događaj demokracije. Čin glasanja u sebi nosi želju i motiviranost. Nosi stvarnu poruku da sudjelovati ima smisla. Jer, na dan izbora izravno utječemo na budućnost našeg grada. Zato se čovjek koji ne izađe na izbore, odriče prava

Ivo je Andrić, u svojim boljim (čitaj: književnim, a ne političkim) tekstovima, rezignirano ustvrdio da vrijeme na ovim prostorima ima jedan nezgodan običaj da surovo stoji i da naši ljudi neobično vole prkositi svim mijenama.
I ta opora konstatacija i danas vrijedi, jer kako drukčije protumačiti jednu upravo shizoidnu situaciju da na ovim prostorima Drugi svjetski rat još uvijek nije završen!? Naime, neki od protagonista nisu zadovoljni određenim povijesnim ocjenama nekih događaja/osoba, tako da svatko od sudionika tih naknadnih rekonstrukcija povijesti ima svoju verziju odigranog, svatko nam, bez ikakve kritičke distance nudi svoju “istinu”, svoje dokumente koje potvrđuju njegove “teze”, i samo njihova interpretacija tih “spornih” događaja/osoba je logična, argumentirana, istinita... Bit će da je tako kudikamo jednostavnije, jer očito da nitko nema ni građanske ni političke hrabrosti suočiti

Sutra je Prvi maj. Praznik koji smo nekada čekali s veseljem jer je to bila prilika spajanja radnih dana s vikendom, pa odlaska na druženje u prirodu, roštiljanje... Ne kažem da danas nije tako, ali u vremenu nezaposlenosti, u godini krize, teško da se Prazniku rada možemo radovati kao nekada. Nisu blistava vremena i više od praznika rada treba nam rad.

Jer, u okvirima tržišne ekonomije u kojima živimo sasvim je