Prema odredbama čl.11. stavka 5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti “dužnosnici ne mogu biti članovi uprava ili nadzornih, odnosno upravnih odbora trgovačkih društava, upravnih vijeća ustanova, odnosno nadzornih odbora izvanproračunskih fondova“. Unatoč shvatljivosti ove odredbe, ona se ne primjenjuje kad je riječ o Vladinim savjetnicima. Tako je, primjerice, tvorac hrvatskog gospodarskog čuda - Borislav Škegro, savjetnik predsjednice Vlade, a istovremeno njegova tvrtka Quaestus Private Equity upravlja jednim od fondova za gospodarsku suradnju, a Škegro je ujedno i gospodarski savjetnik premijerke. Nedavno izabrani novi savjetnik – general Damir Krstičević, član je uprava dvije kompanije: M San Grupe d.d. i King ICT d.o.o. Ne treba se stoga iznenaditi ako Vlada u narednim danima priključi svom savjetničkom timu Ivicu Mudrinića kao savjetnika za telekomunikacije te Ivicu Todorića kao savjetnika za trgovinu i agrar, a Zdravka Mamića za nogomet. (Ako ćemo pravo, zar Dečki s Knežije ne bi mogli biti iznimno kvalitetni savjetnici za, recimo, organizirani kriminal?)

Daleko od toga da netko sumnja u kompetentnost ili poštenje izabranih savjetnika. Poznavatelji prilika znaju da je, primjerice, general Krstičević, mnogo duže vrijeme proveo kao menadžer u IT-sektoru nego kao visoki časnik. I Borislav Škegro je mnogo duže u privatnom biznisu nego što je bio ministar. Međutim….

Što ako Krstičević počne savjetovati premijerku da Vlada i državna tijela ubuduće kupuju opremu i usluge M San Grupe? (Doduše, to su činili i do sada i bez apliciranja Krstičevića). Ili, što ako Škegro krene savjetovati u prilog Quaestus Private Equity dealovima s državom, a ne kao do sada, kad su poslovali s državom išli po biblijskim principima “da ne zna ljevica što čini desnica“? Uostalom, da li se od savjetnika očekuje da ostanu vjerni interesima kompanija na čijem su platnom spisku? Hoće li bilo kome normalnom, kad na savjetničkoj poziciji u Vladi vidi menadžera ili vlasnika konkurentske tvrtke, uopće pasti na pamet konkurirati za neki natječaj u državnoj tvrtki, ministarstvu ili Vladi? Hoće li bilo tko normalan, nakon takvog odabira najbližih suradnika, povjerovati u Vladine proklamacije o ravnopravnoj tržišnoj utakmici? Hoće li se bilo tko normalan požaliti, recimo, Vladi na protupravno tržišno djelovanje M San Grupe, Quaestus Private Equity, King ICT?

Kada je sličan nesretni odabir savjetničkog gremija napravio prije godinu dana Predsjednik države, bilo je to nesmotren, ali i relativno bezazlen marketinški potez. Naime, za razliku od Vlade, Predsjednik nema novca pa defile hrvatskih kapitalista kroz ured socijaldemokratskog predsjednika više svjedoči o shizoidnoj prirodi politike u Hrvata, negoli o distribuciji realne moći. Ali zato Vlada ima novce. Točnije, Vlada jedina u ovoj zemlji ima novce, a imat će ih, kako stvari stoje, bar još godinu, dvije. Nije teško zaključiti kome će ih usmjeriti. Sav novac koji država i njena tijela budu u buduće usmjeravali u savjetničke kompanije bit će sumnjiv, sumnjive će biti sve takve javne nabave, sumnjivi će biti ugovori. Riječ je o klasičnom autogolu.

Umjesto svih dvojbi, sumnji i naklapanja koje je otvorio ovaj, najblaže rečeno – prijeporan odabir savjetnika, Vlada je mogla krenuti i drugim putom – legaliteta, te se kao pijan plota držati odredbi Zakona. Ili bar odredbi čl. 11. stavka 5. Zakona o sprječavanju sukoba interesa.