Došao, bio, otišao. Takav dojam ostaje nakon papina posjeta. Deja vu ili već viđeno. Narodu još malo opijuma u krvotok, još malo problema gurnutih pod tepih i još malo ( ili puno ) novaca manje u državnoj blagajni. Da se Crkva bavi politikom intenzivno, na vrlo perfidan način, poznato je otkad je svijeta i vijeka. Ovoga puta bilo je čak direktnije nego što bi se moglo očekivati. I ranije. Još u avionu. Iako je ulazak u EU isključivo političko pitanje i apsolutno nikakve veze nema s papom i vjerom. Upravo zbog neprestanog uplitanja Crkve u politiku, politika i jest kompleksnija nego što bi trebala biti. Ali to su vrlo konstantne relacije i teško da se bilo što uskoro može promijeniti; zaluđeni vjernici će uvijek poslušati svoga papu, svoje nedodirljive biskupe, svog dragog župnika, makar im i razum i srce ( i instinkt ) govorili suprotno, oni su, kako je to divno rekao don Ivan Grubišić, puna čaša u koju se više ništa ne može uliti. Njima nije važno što su i sami kolateralne žrtve potreba vatikanske i kaptolske politike. Jer Crkva vodi vrlo dugoročnu politiku i uopće ju nije briga za trenutne probleme društva u cjelini. Uvijek pokušava svoju moć i utjecaj osigurati za slijedećih pedeset ili petsto godina, ne obazirući se previše na aktualne probleme. Zato im i treba, uz časne iznimke, ona skupina licemjernih uvlakača, beskompromisnih varalica i protuha, lopova i ulizica. Na čelu s Ivanom Orleanskom pod lijepim šeširićem. Zato je ovaj performans bio vrlo gadljiv. I lažljiv.

…Obazirem se; više nije ostala ni jedna riječ od onoga što se prije zvalo „istina“, više ne možemo izdržati ni kad svećenik zausti riječ „istina“. Već i s najskromnijim polaganjem prava na čestitost danas se mora znati da teolog, svećenik, papa, u svakoj rečenici što je izgovori ne samo da čini pogrešku, nego i laže – da mu više nije dopušteno lagati iz „bezazlenosti“, iz „neznanja“. I svećenik zna, kao što svatko zna, da više nema „Boga“, nema „grešnika“, nema „Otkupitelja“ – da su „slobodna volja“, „moralni svjetski poredak“ laži; - ozbiljnost samosvladavanje duha više nikom ne dopušta da o tome ne zna… Svi su crkveni pojmovi prepoznati prema onome što jesu, kao najzloćudnija kovnica krivotvorina kako bi se priroda, vrijednosti prirode obezvrijedile; sam je svećenik prepoznat prema onome što jest, kao najopasnija vrsta parazita, kao pravi otrovni pauk života… Znamo, naša savjest danas zna koliko uopće vrijede sablasne izmišljotine svećenika i Crkve, čemu su služile; njima je postignuto ono stanje samooskrvnuća čovječanstva koji može probuditi gađenje pri pogledu na njega – pojmovi „onostranost“, „posljednji sud“, „besmrtnost duše“, sama „duša“; to su sredstva za mučenje, sistemi okrutnosti pomoću kojih je svećenik postao gospodar, ostao gospodar… Svatko to zna: i unatoč tome sve ostaje po starom. Kamo je dospio posljednji osjećaj pristojnosti, poštovanja prema samima sebi, kad se čak naši državnici, inače vrlo nesputani ljudi i skroz-naskroz antikristi na djelu, još danas nazivaju kršćanima i idu na pričest.?... Mladi knez, na čelu svojih četa, izvanredan kao simbol sebičnosti i oholosti svojeg naroda, ali bestidan kad se očituje kao kršćanin.!... Koga to onda poriče kršćanstvo? Što za njega znači „svijet“? Biti vojnik, biti sudac, biti domoljub; braniti se, držati do časti, željeti prednost, biti ponosan… Svaka praksa svakog trenutka, svaki instinkt, svaka vrijednost pretvorena u djelo danas su antikršćanski; kakav li izrod lažnosti mora biti moderni čovjek kad se ipak ne stidi još nazvati kršćaninom!