Danas većina pod pojmom liberalizma shvaća svjetonazor koji bi se ukratko mogao opisati kao poštivanje čovjekove slobode, individualnosti, autonomije, ljudskih prava uopće, demokracije i ostalih stečevina čovječanstva uobličenih nakon Francuske Revolucije. Težište napora današnjeg liberalizma je naglasak na pravima manjina: etničkih, rodnih, spolnih itd. Liberalizam u ekonomskom smislu se zalaže za slobodu tržišta i minimiziranje uloge države u gospodarskim procesima i protoku kapitala. Time je gospodarski liberalizam supstrat na kojem raste politički liberalizam.

Pod pojmom fašizma prvo što većini padne na pamet su totalitarističke strahovlade i ideologije iz prve polovice 20. stoljeća, poglavito nacističke Njemačke i fašističke Italije, pa i militarističkog Japana (za vrijeme Drugog svjetskog rata udruženih u savez Sila Osovine: Berlin – Rim – Tokio)., iako su postojale i druge fašističke zemlje (Franckova Španjolska, zatim kvislinške tvorevine poput NDH), kao i zemlje koje su inkorporirale glavna obilježja takvih režima i ideologije (Južna Amerika). Neka od glavnih obilježja su gušenje građanskih sloboda, rasna politika, eugenika, pozivanje na dostojanstva i časti utemeljenih na slavi antičkih carstava, nacionalna čistoća, progon političkih protivnika, itd. Fašizam je kao pokret bio reakcija na krizu kapitalističkog građanskog društva s početka 20. stoljeća.

Iz uvoda je jasno vidljivo da su liberalizam i fašizam dijametralno suprotne ideologije. Konstitutivni element fašističke ideologije je i sam anti-liberalizam (iako je također i konstitutivni element fašističkih ideologija anti-konzervatizam, osim u slučaju Franckove Španjolske zbog čega se i dovodi u pitanje ideološka „ispravnost“ španjolskog fašizma). Također, u uvodu je navedeno da je gospodarsko okružje liberalizma – liberalni kapitalizam, a da je fašizam nastao upravo kao reakcija na krizu takvog gospodarsko-političkog uređenja. Stoga je jasno da je pojam „liberalnog fašizma“  oksimoron. Ipak, možemo li iz određenih znakova vremena pročitati da su se ova dva ljuta neprijatelja našla negdje na „pola puta“? Teško da se može govoriti o pomirbi ova dva ideološka sklopa. Međutim, čini se da liberalizam kroči putem fašizma uništavajući sam sebe u svojoj biti.

Ako je na liberalnom kapitalizmu rastao politički liberalizam, danas je politički liberalizam postao puki instrument liberalnog kapitalizma kojem nemilosrdno utire put kapitalu. Na ovo ukazuju dvije činjenice: prva je poraz istinske Ljevice u svijetu. Zašto je istinska Ljevica u svijetu potisnuta na margine političke scene pitanje je za drugu temu – a svakako bi trebalo spomenuti slom komunističkih totalitarnih režima, pad socijalizma, a time i slom ljevičarskih ideja svih spektara. Današnja Ljevica, koja se na Zapadu identificira sa socijal-demokratskim partijama, izdale su radništvo i potiho prigrlile diktat kapitala. Vezano uz to, dolazimo i do drugog čimbenika, a to je prenošenje naglaska s prava radnika na prava potrošača. Brutalno pojednostavljeno rečeno: nekada je bilo važno koliko proizvodiš, danas je važno koliko trošiš.

Također je naglasak s općih ljudskih prava prebačen na prava manjina. Nije potrebno naglašavati istinsku potrebu za rješavanje problema manjina. Međutim, prava manjina mogu dobiti svoj pravi odjek ako se rješavaju u kontekstu općih ljudskih prava, pa time i prava radnika (radnici nisu manjina). Senzibiliziranjem javnosti za pitanja manjina događa se jednostavno „opijanje“ naroda slobodom, iako te slobode faktički nema. Nema je zato što se ne rješava u kontekstu općih ljudskih prava, a realno manjine nemaju nikakvu moć ili snagu kojom bi mogle uzdrmati vladajuće strukture. Gdje nemilosrdni diktat kapitala dobiva svoje fašističko lice? To je danas najvidljivije u nizu idiotskih zakona koji se postupno uvode, a kojima je cilj pratiti diktat kapitala ne obazirući se na slobodu. Najgore od svega je to da smo svi svjesni gaženja sloboda, ali smo odlučili okrenuti glavu pri tome se i dalje pozivati na zapadne tekovine slobode i demokracije („Kritika ciničnog uma“). Iako se danas takvi zakoni i zakonske odredbe čine benignim, ipak treba ukazati na njihov rast.