Prekrasan sunčani dan. Anno Domini 1977. Moja prva tekma. Ulice oko Maksimira prepune. Ne znam jel stari htel pojačat dojam ili je bilo slučajno, al igrali smo protiv Hajduka. Dekor kakav će neki novi klinci, nažalost, moći doživjeti tek možda u daljoj budućnosti. Trube, pjesma, mirisi roštilja, onih pogačica pečenih u već pocrnjelom ulju, šalovi, zastave visoko na štapovima, to je još bilo dozvoljeno. Stariji su se krijepili pivama i gemištima, što oko stadiona, što ispod samih tribina, to je još bilo dozvoljeno. Dalmoša oko nas ko Kineza. Mole se svetom Duji da nam njihov Hajduk, možda u povijesti nikad jači, „usrid Zagreba“ podari par komada. I pjevaju iz sveg glasa, nakićeni bilim šalovima i zastavama ( na štapovima ) po Maksimirskoj. To je još bilo dozvoljeno. I sigurno je tog dana puno puta bilo doviknuto „ danas bute dobil po piksi“, ili onak drukčije, z druge strane, ne znam kak se to veli na dalmatinskom. To je još bilo dozvoljeno. Jer bi se tada i jedni i drugi samo nasmijali, ponekad čak i mahnuli, nerijetko zajedno i nazdravili. A bili smo, praktički, čak i udaljeniji, Dalmatina još nije postojala, u Split se putovalo šest-sedam sati.  No to je možda i poanta priče pa idemo po redu.  Karata ni za lijek, kupili smo ih od tapkaroša. I koštale su puno više od današnjih po jednu kunu. Igrom sudbine, ili je stari htel pojačat dojam, ne zna valjda više ni on, na kartama je pisalo „stajanje sjever“. Što zbog neopisive gužve, što zbog zastava na štapovima, morali su me držati na ramenima jer inače ne bi ništa vidio. U meni se uzbuđenje zbog pogleda na onaj prekrasan travnjak, na igrače koje sam prvi puta mogao vidjeti iz blizine, ni malo nije smanjilo do devete minute utakmice. A onda…onda je Cerin pomoću svojih čuvenih škarica ubrizgao u mene onu plavu drogu koja se zove Dinamo. I zajebal me za cijeli život. Pobijedili smo 2:1, a ja sam postao navijač.  Znam da ima ljudi kojima to nikad neće biti jasno, ali znam da ima i onih koji razumiju.

Osamdesetdruge bio sam veći. Još se nisam išal na stadion liječit, još uvijek sam išal sa starim, ali mi je već podosta bilo jasnije; narodni pokret plave boje, zastave na balkonima i one male na retrovizorima , tata istrčava z bijelim šalom. Čisto ludilo. Na onoj zadnjoj tekmi protiv Budućnosti isto prekrasan sunčan dan i sve kao u snu. Točno ko u Kemalovoj pjesmi. Mi smo Dinamo i nemre nam niko niš. A onda sam stvarno postal veći, počelo se događati i čudo s Cibonom, počeli su odlasci na gostovanja, hodočašća po Beogradu. A onda se, približavanjem rata, sve počeo raspadati u mojoj glavi. Nešto nije bilo u redu…Nestalo je ime Dinama koje je kasnije vraćeno, ali do danas je ostao sustav vrijednosti koji je ime promijenio, koji je uzrok i svih drugih nevolja. A nogomet, i sport uopće ( joj, kaj je napravljeno iz košarke…) je uvjerljiv primjer. Uoči derbija više se uopće ne raspravlja ko će igrati na kojoj poziciji, kakva će biti taktika. Barem ne na razini javnosti zainteresirane za nogomet. Ako je više itko za nogomet zainteresiran od kada u prvoj ligi igra Lučko ili u drugoj nekakav Vinogradar. Imamo trakavicu zvanu Šimunić, netrpeljive, do mržnje dotjerane izjave s obje strane. A nisam ni ja baš od jučer, znam da je takvih spornih transfera bilo i prije, ali znam i to da društvo nikad prije nije bilo toliko trovano ambicijama medijskih senzacionalista, a to je, uz ove dubinske političke probleme daleko najveći detonator za antagonizam sjevera i juga, 2011. godine toliko besmislen da je upravo gadljiv. A glavni akteri su čelnici klubova.

 Onaj Maleš iz Hajduka, povrijeđena ega , dišpetno, kako to i priliči Dalmatincu,  javnost priglupo izrešeta onim što se u novije vrijeme zove „govor mržnje“ A trebao bi se baviti odgonetkom zašto je jedan tako veliki klub kao Hajduk sada na toliko jadnoj razini. Iako i klinci u Splitu dobro znaju odgovor na to pitanje, ovakvo potpirivanje negativnih strasti vrlo loše djeluje na bijes u njima nagomilan i akumuliran iz sasvim drugih razloga. Nekom se život raspada zbog stresa kojeg više ne može podnositi, nekog je ostavila cura jer je u njemu prepoznala simptome narkomana, nekom je ovo, nekom ono…ali, za privremeno rješenje najbolje je udarit po govnima purgerskim!

Isto vrijedi i za drugu stranu, ekipa bez posla, bez perspektive, bez radnih navika vidi da su na putu svojih nekadašnjih idola s tribina. Koji su sad ili u zatvorima ili u komunama ili i PM.
Zato, ubi tovara!

O našem Maminju i njegovim incidentima su već ispričani anali. I moram priznati, sve više mi je simpatičan. Kakav god da je, što god o njemu mislili, vidi se da je prilikom čestih performansa iskren. Iako je u krivu često, kao i svaki čovjek, emotivno je iskren. A sa formulacijom „mučke đubradi“ se u potpunosti mogu složiti. Naravno, ne u pravilu, ima puno časnih iznimaka među novinarima. No, svedemo li ih na većinu ili na prosjek, upravo su to, mučka đubrad i provokatori. Jer posao im je objektivno izvještavati javnost, a ne isprovocirati Mamića i ulizivački trčati u redakciju sa snimkom novog dosega. Maminjo je ipak na neki način showman i tako ga treba i shvaćati. Da ga nema, kako bi tek prva liga bila dosadna…

Sinoć sam, promatrajući zvjezdano nebo ( kakve sve prekrasne geometrijske likove možeš vidjeti u zvijezdama!),  razmišljao o liku i djelu Jacquea Frescoa. Njegov projekt Venus, na kojem se temelji i velik dio Zeitgeista, popularanog svjetskog pokreta, doima se tako jednostavno i ostvarivo uz današnju tehnologiju. Uostalom, kao i cijeli koncept Zeitgeista koji je nastao spontano, jednostavno, samo na temelju zdravog rasuđivanja, bez ikakve besmislene ideologije. Takva razmišljanja u prah i pepeo satiru rasne, nacionalne, regionalne animozitete i antagonizme za korist gramzljivog ološa, što sitnog, što onog na svjetskim pozornicama i tvornicama laži i obmana, nametnutih nam vjerskih autoriteta, ovog suludog i neodrživog monetarnog sustava, ovakvog korporativnog nasilja koje nas tlači putem medija. ( Putem mučke đubradi. )Najskuplje nam se naplaćuje ono što bi trebalo biti najjeftinije, primjerice energija. Ima je u izobilju, jer i materija je energija, kaj ne? I što prije to spoznamo i primijenimo,   (naravno, koliko bude moguće) siguran sam da će biti bolje. I što manje se budemo opterećivali prošlošću i budućnošću.  U Transurfingu je floskula zvana „prije se živjelo bolje“ opisana vrlo mudro; to ponavlja svaka generacija neprestano pa bi tom logikom danas živjeli u nezamislivom paklu. Budućnost, pak, objektivno ne postoji. Pa kako se onda možemo bojati budućnosti i zbog nje stresno živjeti u sadašnjosti…

Zato dragi simpatizeri Dinama i Hajduka…živili vi meni još sto godina, pustite prošlost, nasmijte se budućnosti koja će, siguran sam, biti lijepa.

Ha, ha, gore sam napisal da smo zadnju tekmu igrali protiv Budućnosti. Koja simbolika! 

Ali ipak znam da ću se često, promatrajući zvjezdano nebo ili onako sam od sebe, prisjećati škarica najvećeg golgetera kojeg sam ikada imao čast gledati. Snješka Cerina. Pogledajte ovo:

I sve si mislim...nekak imam osjećaj.....da budu sad u Splitu....dobili po piksi