Hrvatska politička scena po mnogočemu je specifična. To je mjesto na kojem su bivši komunisti sada ili demokršćani ili najveći borci za ljudska prava, mjesto na kojem "ljevica" dokida radnička prava i socijalna davanja dok "desnica" dijeli šakom i kapom, cirkus u kojem je najljevija i najmanje nacionalna stranka zapravo najviše kapitalistička, a sindikalac bez radnog staža vodi laburiste. E da, zaboravih, polaznik kumrovečke škole je siva eminencija pravaštva. Novi trend na ovoj pozornici ludila, bezumlja i beskrajnog humora je okrupnjavanje desnice osnivanjem novih pokreta. Prva rečenica svakog osnivača ili grupe njih uvijek je: "Mi želimo zajedništvo i pozivamo i ostale da nam se pridruže". Čudnovata je ta definicija zajedništva koja ga vidi u mrvljenju, osnivanju pokreta i stranaka pa skorom napuštanju istih, a zatim pozivanju na suradnju onih koje si napustio. Ponovno smo svjedoci upravo tome.
Nekolicina neospornih hrvatskih domoljuba osnivanjem "Hrvatskog plamena" ugasila je posljednju priliku da hrvatska desnica, koja se doduše desnicom može zvati samo po nacionalnoj retorici, nastupi na nadolazećim izborima koliko-toliko ujedinjena, makar podijeljena na dva bloka. Sad se stvari dodatno kompliciraju, a broj blokova raste toliko da će prije oživjeti uspavanu stanogradnju nego još uspavaniju desnicu. Jasno je, stvarno stanje se kosi s već potrošenom frazeologijom oko zajedništva jer i članovi "Hrvatskog plamena", kao i mnogi dosad, zastupaju neku čudnu verziju zajedništva koja se temelji na odvajanjima i usitnjavanju. Poštujem odluku da netko ode iz sredine u kojoj se ne vidi i da svoje vizije pretoči u neku novu stranku ne želeći imati dodira s bivšim kolegama jer zastupaju nepomirljive stavove. Poštujem odluku Dobroslava Parage da nema posla ni sa jednom postojećom pravaškom opcijom, što god mislio o njemu kao pojedincu. Poštujem odluku Ruže Tomašić da je otvorena za razgovore sa svima, samo ne sa Srbom i Đapićem. Radi njih je otišla, njima je pokupila dobar dio članstva, s njima bije bitke u kampanjama na lokalnoj razini. Da su mogli skupa i da mogu skupa ništa od toga se ne bi događalo, dogovorili bi se, stvorili nekakav konsenzus. Kad ne ide najpoštenije je da se ljudi raziđu i rade svak na svoj način i po svojoj savjesti. Ovi odlasci pa dodatni pozivi na suradnju ljude od kojih se otišlo jednostavno nemaju smisla. Tako je Jurčević osnovao HRAST, a već nakon par mjeseci izvisio u tom pokretu, ali ne smeta mu suradnja. Na jednak način je Zvonko Bušić bio u HSP dr. Ante Starčević, ali se, po njegovim riječima, razišao s vodstvom stranke jer nisu podržali njegove vizije. I oni su dobrodošli na razgovore oko suradnje, a kako će se vizije "pomiriti" to nitko ne zna. Sav ovaj cirkus ostavlja dojam da neki ljudi žive u oblacima i da, unatoč evidentnoj dobronamjernosti, nisu u stanju shvatiti kako funkcionira politika. Ovako kako su oni to zamislili ne funkcionira i to će pokazati rezultati izbora.
Što ovi ljudi mogu ponuditi Hrvatskoj? Čisto srce i dobru namjeru uz vječno tinjajuću želju da postanemo ponosna i snažna zemlja, to je neosporno. No, tu stvari staju. Iako su oni vjerojatno uvjereni da Hrvatskoj mogu ponuditi program koji će ju podignuti iz pepela činjenica je da za takvo što nemaju ni ljude ni političko iskustvo. Rekao bih da nijedna naša desna stranka trenutno nema potreban kapacitet da provede korjenite promjene koje su nužne. Za stvarne i opipljive promjene nije dovoljno imati solidan broj zastupnika u Saboru, mora se imati i pozamašan broj odgovornih, sposobnih i odanih ljudi na lokalnoj razini koji će raditi suglasno s državnom razinom, stručnjake koji će biti u stanju preuzeti i kvalitetno voditi državne firme i agencije, mlade ljude koji će učiti, stjecati iskustvo i nastaviti tamo gdje se stalo uvođenjem nove energije, novih ideja i progresivnih metoda. Članstvo "Hrvatskog plamena" mješavina je intelektualaca, galamdžija, umjetnika i znanstvenika bez političkog iskustva, političkih mrtvaca koji od 70-ih godina prošlog stoljeća nisu prepoznati na političkoj sceni te ljudi koji za stolom s međunarodnim faktorima radi svoje prošlosti ne bi mogli ni sjediti, a kamoli voditi ravnopravan razgovor. Tu, naravno, mislim na Zvonka Bušića, velikog domoljuba i čovjeka koji je žrtvovao dobar dio svog života za ideju samostalne i neovisne hrvatske države. Za nas je Zvonko Bušić heroj, domoljub i idealist, za Amerikance je osuđeni terorist koji je sjedio 32 godine u njihovim zatvorima. Za nas je čast i ponos kad Zvonko sjedi s nama za istim stolom, za Hillary Clinton ili Joea Bidena to bi bilo neprihvatljivo. U politici se mora znati gdje je pojedincima mjesto, gdje ih se najbolje može iskoristiti. Zvonka Bušića se u vrhu državne politike ne može iskoristiti, isto kao ni Thompsona ili Anju Šovagović - Despot. A teško je ustvrditi da hrvatski narod na odgovornim mjestima želi Gorana Dodiga koji je, poput gotovo svih "proljećara", godinama bio na političkoj margini, neprepoznat i zaboravljen jer nikad nije znao ponuditi ono što Hrvati doista žele.
Osoba koja je u ovoj križaljci posebno zanimljiva je Željko Sačić. Radi se o dokazanom domoljubu, hrvatskom ratnom zapovjedniku i osobi kojoj se nipošto ne može spočitati protuhrvatsko djelovanje ili razmišljanje. No, unatoč svemu tome, nedavni gorljivi politički angažman Željka Sačića vrlo je zanimljiv. Podigao se i vinuo u medijski prostor vodeći prosvjede protiv progona hrvatskih branitelja, koketirao je s HSP-om i preko direktnih kontakata i preko Velimira Bujanca koji je oduvijek njihova produžena ruka. Trebao je biti nositelj jedne od izbornih jedinica na listi HSP-a. Odjednom se događa kopernikanski obrat i Sačić osniva svoju stranku ABH te započinje pregovore s HRAST-om i HSP dr. Ante Starčević, ne i sa Srbovom strankom. Pregovori ipak nisu urodili plodom jer Sačić nije prihvatio metodu predizbora znajući i sam da ne posjeduje stranačku infrastrukturu koja bi mu omogućila da skupi dovoljno potpisa kako bi on i njegovi ljudi nosili liste u izbornim jedinicama, a rezultat njegove odbijenice je novo usitnjavanje političke desnice. Postavlja se pitanje kome je to sve u interesu i zašto su zbivanja koja čine novu Sačićevu političku agendu tako maglovita. Zašto se udaljio od HSP-a s kojim je blisko surađivao, i javno i iza kulisa? Zašto je nakon osnutka ABH pristupio pregovorima s HSP dr. Ante Starčević koji nema ni najmanje afirmativan stav prema njegovim prijateljima iz HSP-a? Zašto nakon propadanja pregovora suosniva još jedan politički pokret, također bez ikakve infrastrukture na terenu, dakle ono što već ima u svom ABH? Bojim se da Sačićevu političku angažiranost treba gledati upravo kroz prizmu zatvaranja pregovora s EU, protiv koje se žustro bori, i obveza koje je HDZ-ova vlast preuzela na sebe kako bi zatvorila poglavlje 23. Sačić bi mogao biti jedna od tih obveza jer ga se povezuje s određenim ratnim zločinima, dakle vrlo lako bi se moglo dogoditi da HDZ, narodski rečeno, drži Sačića za jaja. Za mene osobno to i ne bi bilo preveliko iznenađenje poznavajući metode kojima se HDZ dosad služio.
Čak i ako izuzmemo potencijalne političke igrice koje se događaju u pozadini ove inflacije samozvanih "domoljubnih" pokreta i akcija, moram priznati da je porazno promatrati kako neki pojedinci s desnog političkog spektra percipiraju politiku. Iako se neosporno radi o ljudima koji su puno dali za Domovinu, svak na svoj način, jasno je da oni malo toga mogu ponuditi Hrvatima 2011. godine, a da se to ne svodi na strastvene govore, pjevanje budnica i mahanje zastavama. Ti ljudi desnom biračkom tijelu nude 90-e, ali unatoč činjenici da su upravo 90-e formirale jedan ponos i nacionalni zanos, većina birača danas je svjesna da nama treba moderna desna opcija, definirana stranka koja ima svoju infrastrukturu, ljude na terenu i u najmanjem seocu, koja prihvaća realnost i pored jata lešinara nadvijenih nad Hrvatskom ne gađa glinene golubove. Hrvatskoj desnici ne treba pokret poput HDZ-a s početka 90-ih jer ondašnje i današnje vrijeme nisu usporedivi iako je Hrvatska u oba slučaja na koljenima. Ne treba živjeti u prošlosti i posezati za rješenjima iz prošlosti, iz njih se treba učiti i raditi na tome da ih se unaprijedi. Upravo je tranzicija HDZ-a od općenarodnog pokreta u definiranu političku stranku ostavila najveći manevarski prostor za izdaje, prodaje i pljačku, a nama sad treba netko tko zna kako politika funkcionira i kako ju provoditi kao umijeće mogućeg, a ne sanjarenje idealnog. "Hrvatski plamen" je, bojim se, samim osnutkom zapalio svijeću na vlastitom političkom grobu, a ujedno je ugasio svaku priliku da hrvatski birači imaju koliko-toliko krupne i definirane blokove na desnom političkom spektru. Kod koga je to plod naive, a kod koga zakulisnih igara, vrijeme će pokazati.
Objavljeno na: www.jaksa101.com
|
