Enfant terrible

22.11.2011

Tweet

 

Suze ganuća i radosti su mi navirale na oči ovih dana pri pogledu na sliku Jace i njezine klike opet pred onom istom barakom, zaogrnute plavim šalovima. Ostalo im je materijala od šuškavaca iz prošle kampanje, a za drugo, barem legalno, nemaju love jer su im računi blokirani. A može biti i da im nijedna firma više neće sponzorirati obleku. Logično, jer direktori su u Remetincu, a firme u stečaju. Brigadirka se, dakle, zajedno s ostalim udarnicima i svojim drugarima brigadirima vratila u baraku. Postrojeni ispred barake i «jači nego ikad» (jer «najbolji su kad im je najteže») iz petnih žila pjevaju onu staru pjesmu brigadira sa pruge Idimi – Nedođimi :

 

 

 

 

A još otprilike 1001 noć prije toga  (negdje 2009. u vrijeme kad se Kralju Svih Lopova zameo svaki trag) ni slutili nisu da će se vrlo brzo zateći pred povijesnom spomen-barakom kako bi „podsjetili na sve ono što je Hrvatska demokratska zajednica napravila”.

I ovdje u paničnom strahu nastave cijediti svoje posljednje priče:

 

 

Sve je, zapravo, počelo krajem osamdesetih bijegom grupe pacijenata sa psihijatrije, među kojima se nekolicina izrazito isticala (kako bismo zaštitili njihova građanska prava zvat ćemo ih Franjo, Andrija, Gojko, Šime, Ivan, Vice). Brojčano nadmoćna grupa se otela kontroli savladavši dva kršna bolničara (Josipa II i Josipa III), do tada odana ravnatelju umobolnice (Josipu I Šepavom) te ih je pridobila na svoju stranu. Polako su im se pridruživali mnogi drugi pacijenti sa lakšim dijagnozama, diletantski procijenjeni bezopasnima za okolinu, a koji su povremeno bili ili su trebali biti podvrgavani ambulantnom liječenju otvorenog tipa te redovnim kontrolama u specijaliziranoj poliklinici u Petrinjskoj. Bilo ih je masa i svi su imali više-manje slične glave. No bilo bi nepravedno ne spomenuti one koji su se među masom naročito isticali (Ljubo, Anto, Miomir, Smiljko, a u novije vrijeme Darko, Jasen, Jaca, Dubravka, Tomica, odnedavno blizanci Željko i Nevenka te mnogi drugi).

 

 

Zajednica na čelu sa Zlim Čarobnjakom rapidno se širila asimilirajući sve pred sobom i očinski prihvaćajući nesortirani otpad svih vrsta. Ojačavši postala je militantna, a zveckanje oružjem njezini su neimari, čak i njihove ženke, doživljavali kao produžetak svoje muškosti.

Zli se Čarobnjak proglasi vođom, a na čelo Vlade uskoro zasjednu Ali-Baba i njegovih 40 razbojnika i dorazbojnika koji ubrzo ovladahu raznim čarobnjačkim trikovima, posebice drevnom vještinom pretvorbe (tuđe imovine u svoju). Ne treba zaboraviti ni trik masovne hipnoze naivčina: hipnotizirani bi im puk donirao novce za nabavku oružja, a oni bi to isto preprodali ili novce potrošili, a ako bi se netko probudio iz hipnoze i pitao gdje je novac za sve bi okrivili anonimne bradonje koji su ih putem kroz mračnu šumu tobože opljačkali. Nedvojbeno najogavniji od svih alkemijskih trikova kojima su se služili jest onaj poznat pod nazivom čudesno pretvaranje sive tvari u kašu, a koji je moguće izvesti samo u laboratorijski kontroliranim uvjetima (medija i društva u cjelini). Bilo je još mnogo sličnih trikova, postajali su sve perfidniji i suptilniji, prolazile su godine, a razbojnici i dorazbojnici su se mijenjali.

 

 

Tako se jednoga dana dogodi da Zli Čarobnjak prdne u čabar, iako je vjerovao da će živjeti još tisuću godina. Razbojnici i dorazbojnici zamrznu ga na neko vrijeme ne bi li se dogovorili kako za sebe sačuvati dio njegovih moći. Zajednica, sad već iskusna u trikovima, odluči tijelo pokopati, a duha Tugeniezatora zatvoriti u staru svjetiljku i po potrebi ga prizivati kad zagusti. Budno su čuvali svjetiljku i pazili da duh ostane nedodirljiv, jer proročanstvo kaže da duh gubi moći onog trena kad svjetiljku dotakne ruka Nezajedničara čija siva tvar nije pretvorena u kašu.

 

 

Nedugo potom Ali-Babu na čelu Vlade zamijeni Draladdin, poznat još i pod imenima Simbad Moreplovac i Kralj Svih Lopova, vješti manipulator, premazan svim mastima ovoga svijeta. No prevelik ga njegov ego, pohlepa i kolekcionarska opčinjenost skupim ciferblatima (kod primitivnih plemena poznatim i pod nazivom thikka-thakka), optočenim dijamantima, safirima, rubinima te dragocjenostima inima dovede na otužno i samotno mjesto u narodu odvajkada poznato pod imenom Bajbukk.

 

 

U sjeni Zlog Čarobnjaka, a kasnije i i Velikog vezira Draladdina življaše ovdje i čeljade po imenu Jadira, koje - iako žensko i mozga davno pretvorena u kašu - ubrzo omilje narodu zbog svoje prostodušnosti i ničim izazvanog optimizma. Nakon Draladdinova odlaska naivno prihvati čuvati Zajednicu i njene stečevine. Iako se revno trudila raditi sve što se od nje tražilo, pred same izbore nemalo se iznenadi zloćom i nezahvalnošću pokvarenog puka. Očajna, dosjeti se svog pobjedničkog i jedinog argumenta predizborne kampanje: čarobne svjetiljke i duha Tuginiezatora, te je svojski stade trljati. I tu se sjeti sirote Ankice i maloga Mire te kako su nepravedno izbačeni iz stranke, sažali se i suza joj kapne na onu svjetiljku. A iz svjetiljke izađe duh u obliku Tuginiezatorova dnevnika. Zbog lošeg poznavanja engleskog i drugih stranih jezika bijaše uvjerena da Baj-buk znači « kupi knjigu » radosno klikne: Hvala, o veliki duše! Živjela Zajednica! Svi u Bajbuk! Čiča-miča, gotova je priča.