Enfant terrible

29.11.2011

Tweet

 

Sveukupnost iskustva naroda sabranog u kolektivnom sjećanju na prošlu zbilju trebala bi spriječiti ponavljanje pogrešaka, a povijest bi u tom smislu doista trebala biti učiteljica života. Dobra je to učiteljica, samo teško joj je jadnoj s tolikim glupanima i lijenčinama, đacima po prilagođenom programu, oboljelima od amnezije i ADHD-a! A stvar dodatno kompliciraju i povjesničari, ljudi koji povijest istražuju na temelju historiografije tj. zaključuju na temelju onoga što je netko negdje pronašao ili zapisao i onda te svoje zaključke plasiraju kao vjerodostojne muteći tako pogled i razum i najbistrijim đacima.

 

Kad bi evo npr. za nekih desetak tisuća godina evoluirana ljudska civilizacija posjedovala naprednu tehnologiju i nekim nesretnim slučajem pronašla Tuđmanov ili Kerumov DNK iz kojeg bi uspjela rekonstruirati mozgove – kakve bi zaključke donijeli njihovi povjesničari? «U mlađe informacijsko doba (Informatolitik) područje Mediterana naseljavali su paranoični, agresivni i primitivni megalomani, pripadnici roda homo latris; imali su manji mozak od današnjeg čovjeka, a hranili su se vlastitim egom, udružujući se u čopore (stranke) radi lakšeg opstanka.» Otprilike.

 

Ili probajmo zamisliti naslovnicu službenog glasila Svjetske povjesničarske udruge «Historical deformed Zombies» (HDZ) iz godine 3403. sa bombastičnim naslovom: Ekskluzivno - otkriveni autentični dnevnički zapisi dr Franje Gmaza!

«Svemirska informativna agencija (SINA) javlja:

Zagreb (SINA) – Tijekom arheoloških istraživanja koja se uz pomoć modernih laserskih bagera «Chesich, Roys & Sons» vrše na lokalitetu u Nazorovoj, u vrtu jedne od luksuznih vila pronađena je vremenska kapsula s dokumentima koji su uzdrmali postojeća povijesno-znanstvena stajališta o zbiljnosti na ovim prostorima prije više od tisuću godina. Među ostalim vrijednim artefaktima u kapsuli su pronađeni i dnevnici Franje Gmaza koji bacaju jasno svjetlo na dosad neistražene činjenice. Gmazovi su dnevnici neprocjenjivo dragocjen prilog proučavanju povijesti s obzirom na autentičnost zabilježenih činjenica ovog vrsnog stručnjaka i znanstvenika. Ekskluzivno za svoje čitatelje HDZ donosi neke od najzanimljivijih ulomaka:

 

Veliko Trgovišće, 14. svibnja 1922.

Narodil sam se. Hiža mi se baš ne depada, nema ni kupaone ni niš. Sereme na gnojnice. Čim bum mogel preuredil bum ju kak Bog zapeveda. Zlatne pipe i te.

 

Japa i mati su nekam ve prešli, a mi sme bili gladni pak sme si skuhali svinjsku glavu (te ne, te je već neščer drugi napisal). Japa su se jake rasrdili pak su me iza vuha žvajznuli. Tak sem jake kričal da mi se čuba na jenu stranu obesila kak krepanom cucku. Kaj ak te tak ostane?

 

Idem već u drugi razred pučke škole. Jako volim učiti, a najbolje ocjene imam iz ćudorednosti u čemu se odlikujem. I moj učitelj je jako dobar. Nikad još nisam ostao u reštu, a na kraju godine nadam se i kolajni, he-he.

 

Ništa od kolajne. Nepravda i zlosilje! Učitelj me mrzi. Al neka zna da ću je jednog dana dobiti, makar si je morao sam dodijeliti. Obavještajnicu o uspjehu japi nisam ni pokazao. Nikad je nitko neće vidjeti!

 

Vidio sam tramvaj! Silno sam uzbuđen. Pohađam gimnaziju, ali ne zna se koju. To je ionako privremeno dok čekam da odem u šumu, u partizane (gle, dobro ime za nogometni klub, to moram zapamtiti). Nosim naočale da bih izgledao kao intelektualac.

 

Dosta mi je već ove proleterske, podstanarske sobice, jedva čekam da odem u partizane. A kakvih vila ima prokleta buržoazija na Tuškancu! Sve ćemo to ja i moj kum Joža jednog dana razbucati.

 

Dobra je ona mala, Ankica. Feš cura, sposobna i poduzetna. Trebala bi upravljati nekom zakladom ili slično.

 

Već sam nekoliko dana ovde i mnogo mi je lepe. I Andrija je tu, ima nas dosta i ekipa je prilično dobra, a dobro se i krka. Živeo drug Staljin! precrtano u zadnji čas, 18. jula 1948.

 

Stari mi već po tko zna koji put piše, saziva nekakve obiteljske sastanke doma u Trgovišću. Nemam ja za to vremena. Ko je lud nek ide, ja neću. Bojim se da me ne nasekira.

 

Upravo sam se vratio iz Generalštaba, cjeo dan sastanci. Još se nisam oporavio od fešte za Dan armije. Idem prileći dok se Miro vani gruda sa malim Hebrangovim. Simpatična su mi ta dječica. Jedva čekam proljeće pa da prošetamo po Kalemegdanu, ja u šinjelu, a Miro u onim kratkim treger-hlačicama. Svi se slažu da je isti Ja! Tako sam ponosan!

 

Upisao sam se na Vojnu akademiju. Učim za generala. Moram pročitati neke knjige, ali to je samo formalnost. Praksu mi kompletnu priznaju iz partizana. Jako mi se sviđaju one đinđe na uniformama. A tek ona bijela, maršalska! Maštam o tome da si jednog dana nabavim takvu, pa ono, ja na paradi a ispod mene prolaze tenkovi... Kibi-dabi, he-he!

 

Nevjerojatno koliko sam se iznervirao! Izgubili smo finale Kupa. Onog Jerkovića, ma rastrgao bih ga zubima! Platit će mi to kad-tad. Ime ću da im zatrem kad se dočepam Zagreba!

 

Za sad nema šanse da dobijem maršalsku uniformu, pa ću pričekati neko vrijeme dok prilike sazriju. Pitali su me čime bih se onda bavio, je l' mi povijest odgovara, osnovali bi nekakav institut i ja bih bio direktor, a i stambeno bi mi pitanje riješili. Može. Ali hoću vilu u Nazorovoj!

 

Idem u penziju. Dok još ima love u mirovinskim fondovima. Uvijek mogu raditi u fušu, a čim povoljno nađem neki prostor (može i baraka) otvaram obrt, treba mi samo par šljakera i dva tri ulagača iz dijaspore. He-he.

 

Kolinje.

 

Zagreb, kasna jesen 1993.

Isplatilo se čekati, ostvario sam svoj tisućljetni san: obrt sjajno ide, imam liepu bielu uniformu, lentu, navijam za Croatiju. Imam vlastiti krugoval i vlastitu dalekovidnicu. Jedino ti neki životopisci koji bi stalno čačkali idu mi na živce. Miro će to srediti sa svojim dečkima, te neke papire, dokumente i što već treba... a i kuću u Trgovšću bi trebalo malo autentičnije renovirati.»

 

A možemo se vratiti u još bližu budućnost, recimo u godinu 2127. U digitalnom udžbeniku iz povijesti za 5. razred nalazi se ovakva lekcija o porijeklu i doseljavanju Hrvata: «Legenda kaže da su se Hrvati, staro slavensko pleme, doselili na ove prostore pod vodstvom generala Klukasa koji je bio najstariji u plemenu i imao najveći nos. Uz njega su uvijek bile žena mu Tuga i kći Buga kojoj je prvobitni zadatak bio da jedno krilo plemena raširi do Bugarske, ali je spletom okolnosti zapela u Srbiji (no više nije bilo vremena mijenjati joj ime u Srba ili Gedža) te sinovi Muhlo (najpodmukliji u plemenu i Klukasu najsličniji) i Horvat, najnesposobnija papčina istočno od Karpata, po kojem su Hrvati zbog svoga karaktera kasnije dobili ime. Buga je također imala dva sina, Kosenca, jedrog dječaka raščupanog od stalnog jurcanja i utrkivanja i marljivijeg, Lobela, bakinog ljubimca koji je učio dok su se drugi mladi zabavljali te je do dvadesete godine uspio steći silna bogatstva koja nisu imovina.»

Uvijek je povijest obilovala krivim zaključcima, izopačenim činjenicama, neistinama, naklapanjima. No to uopće nije važno, koga briga za lanjski snijeg. Ali tzv. «zbiljnost», ljudi moji, zbilja, stvarnost, realnost, sadašnjost sramotno boli: u spomen na bahato odbijanje da se iz hladnih i vlažnih vukovarskih podruma, iz kandži pijanih četničkih spodoba izvuče 2000 traumatizirane i gladne djece, ime «Franjo Tuđman» nose škole u Belom Manastiru, Šarengradu, Kninu, Ličkom Osiku, Brelima, Korenici i možda još pokoja. Voli ih Ćaća.