Enfant terrible

05.12.2011

Tweet

 

Floskula je nekad davno označavala sažetu misao, a kasnije rečenicu bez sadržaja, prigodnu frazu. Političarima nazivamo ljude koji bi se trebali baviti politikom, tj. problemima, odlukama i pitanjima vezanim uz državu na dobrobit društvene zajednice koju predstavljaju. Politička floskula je nešto još gore: zasnovana na nauku nakaznog patuljka Jože Goebbelsa, ona biva ciljano osmišljena i izrečena u namjeri da nam se poput tv-reklame ili jumbo-plakata uvuče u podsvijest, da počnemo vjerovati u laž te da nam pomuti sposobnost zdravog rasuđivanja.

Političkih floskula ne bi bilo bez političara koji su, služeći se njima, nazivu „političar” uspjeli pridati gotovo pejorativno značenje. Međutim, nije istina da više nema poštenih, moralnih političara. To je također politička floskula. Zašto političari ne reagiraju na takve tvrdnje, pa čak ni onda kad ih u medijima izriču ugledni intelektualci? Zato jer im takva perfidno zakamuflirana floskula savršeno odgovara. Na taj su način u javnosti i za javnost svi jednaki; oni bolji i časniji pripadnici grupe tako se ne mogu istaknuti, a sve loše pripisuje se svima, odgovornost se dijeli prosječno po glavi (obično stanovnika). Svi su svedeni na zajednički nazivnik. No za zasluge su se već spremni i pojedinačno boriti: osobna korist (čak ne nužno materijalna) im je uvijek ispred opće društvene dobrobiti.

A što je s onim poštenim pojedincima u njihovim redovima? Onima koji se u tu sliku ne uklapaju naprosto iz razloga što etičke vrijednosti ne poznaju kompromise? Neki prije ili kasnije ispale na živce, odustanu i pobjegnu miljama daleko od politike; neki, poput Vlade Gotovca, ostanu i postanu meta političkog mobinga, one perfidne igre političkim floskulama koja vrlo brzo privuče čopor oholih zavidnika i konformističkih mediokriteta, svih onih koji u svojoj blizini ne podnose nikoga tko je drugačiji, bolji i sposobniji, jer tako sami bivaju lošiji, bljeđi, prosječniji.

Politička floskula nije ništa drugo nego obična notorna laž koja se zapakira u celofan i ponavlja tako dugo dok ne postane „istina” (vidi: Sabrana djela Josefa Goebbelsa). Međutim mobing, pa i onaj politički, nije novost, iako se termin počeo koristiti relativno kasno (u tom smislu prvi ga je 1980-tih upotrijebio njemački psiholog Heinz Leymann, a preuzeo ga je od zoologa Konrada Lorenza, koji je njime opisao ponašanje životinja kad se udruže protiv jednog člana kojeg napadnu i istjeraju iz zajednice). Sva ona kamenovanja, spaljivanja vještica, svi javni linčevi, montirani sudski procesi, pa i sve revolucije u povijesti u većoj se ili manjoj mjeri zasnivaju na osnovnim zakonitostima mobinga. Jer kako inače objasniti pomahnitalu svjetinu koja viče: „Raspni ga!” i daje svoj glas za Barabu? Kako objasniti da se blaženike proglašava zločincima, a heroje izdajnicima?

Vlado Gotovac jedan je od rijetkih koji su na svom putu prema uzvišenom cilju, vjerodostojnijem, pravednijem i boljem svijetu neprestano, ali dostojanstveno prolazili kroz pakao političkog mobinga. Nakon tužnog Hrvatskog proljeća i godina robijanja i u vlastitoj je domovini doživio perfidno šamaranje političkim floskulama istog trenutka kad je iznio prvu kritiku na račun tadašnje (ZNA SE koje) vlasti. Nazivali su ga političkim diletantom, komunistom, sotonistom, egoistom, elitistom, državnim neprijateljem. Poltroni s režimske dalekovidnice svesrdno su u tome pomagali: čak i u onim rijetkim trenucima kad bi imao priliku javno govoriti, urednici dnevnika  bi (natječući se koga će Ćaća više voljeti) puštali sliku bez tona dok je spiker (uglavnom netočno) prepričavao što je izjavio Vlado Gotovac.

Nakon predsjedničkih izbora 1997. prožeo me osjećaj sličan onome na Veliki četvrtak: nađoh se među onih sedamnaest posto koji se nisu mogli načuditi zašto se gomila opredijelila za Barabu. Još gore: za dvojicu baraba, jednog goreg od drugog: Franju Iskeženog i Zdravka Debelog. Jer takvi su ljudi. Boje se boljih od sebe. Boje se ciljeva koje ne mogu ostvariti. I uvijek biraju lakši i ugodniji, a ne bolji i ispravniji put.

Floskula (tj. laži) kojima su se tada (i godinama prije toga) branili oni koji vole da ih drugi vide kao intelektualce, domoljube, kao dobronamjerne, časne, pametne ljude, bile su pune novine, a mogle su se čuti i među običnim ljudima na ulici ili u kafiću. Raznorazni poltrončići objašnjavali su primjerice kako, eto, Gotovac nije ljudima razumljiv, jer on je eto, pjesnik i intelektualac, ne govori jezikom prosječnog, priprostog čovjeka. Gotovac je, međutim, govorio retorički perfektno, jasno i logično, prekrasnim hrvatskim jezikom bez tuđmanizama.

Zatim, govorili su da mu nedostaju praktične političke vještine, pri čemu riječ „vještina” u hrvatskom političkom žargonu označava eufemizam za krađu, lopovluk, lažljivost, korupciju, kriminal. Ali gle čuda, nije se baš puno ljudi zapitalo za pravo značenje te riječi, već su floskulu jednostavno objeručke prihvatili. Jer vjerojatno bi osjetljivom hrvatskom uhu drugačije, neugodno zvučalo da su rekli kako Gotovac odbija krasti, primati mito, iznevjeriti moralna načela, mrziti bližnje i izdati domovinu.

Slučaj Gotovac lagano postaje Zaboravljeni slučaj. Svake godine na televiziji (obično u vrijeme kad je gledanost najmanja) repriziraju jedan te isti dokumentarac, u kojem tek površinski i šturo, sramežljivo dotaknu samu bit. U Dnevniku puste par rečenica legendarnog govora na Krešimirovom trgu. Spomenu ga i u tv-kalendaru, pazeći naravno da direktno ne uvrijede Franju Gmaza ili nekoga iz njegovog legla, ljude kojima je „oduzeo i svrhu i značenje”. Pitam se kad će se (i hoće li se ikad) netko službeno, javno ispričati i reći da je Vlado Gotovac robijao u Gradiški i Lepoglavi dok je Tuđman s debelim Krležom ispijao vinjake i krkao gibanice u vrtu židovske vile u Nazorovoj i dok je Jadranka Kosor predavala zahtjev za članstvom u SK te završavala političku školu u Kumrovcu? Da je Vlado Gotovac goloruk stajao pred komandom 5. vojne oblasti dok je Tuđman (valjda kao i kad su ga zvali očajni i iscrpljeni vukovarski branitelji) imao, je l’, prečeg posla. Da je Vlado Gotovac odlazio u crkvu iz vlastitih vjerskih pobuda, a ne samo kad su kamere prenosile mise iz Katedrale poput ostalih političara na čelu s već spomenutim Gmazom; da je Vlado Gotovac dok su svi, i zastupnici i mediji poslušnički šutjeli, zajedno s još pet hrvatskih intelektualaca (dvoje su moji profesori kojima se ponosim) napisao otvoreno pismo Tuđmanu u kojem jasno dijagnosticira hrvatsku „bolest” sa svim uzročnicima i nuspojavama što su nas kasnije nažalost zahvatile; da su lakše oprostili zločin Šljivančaninu i Miloševiću nego kritičku istinu Vladi Gotovcu.

Svakog 7. prosinca od 2000. nadalje u mome domu gori svijeća. I još jednu redovito zapalim pod križem na Sve svete. U sjećanje na Čovjeka, velikog, ponosnog i hrabrog, nesalomljivih moralnih načela, hrvatskog mučenika i domoljuba, sanjara, filozofa i pjesnika, kršćanina i uzornog katolika koji ni za milimetar nije odstupao od Božjih zapovijedi: Vladu Gotovca. U znak sjećanja na onaj tračak nade što nam ga je pružao za života: šačici nas kojih, kako se pokazalo, nije bilo ni za drugi izborni krug u vremenima koja su odisala totalitarističkim istupima, kičastom fašistoidnom ikonografijom, govorom mržnje i ratnim pokličima kojih smo se grozili, medijskom blokadom i lažima kojih smo se gnušali i poltronima koje smo prezirali. U znak sjećanja na vjeru koja nam je ostala i poslije njega, vjeru u dobro, istinu, pravdu, vjeru i nadu da još postoje pošteni političari. I eto, pojavio se konačno jedan kome vjerujem, Ivan Grubišić, Gotovcu najsličniji. Nadajmo se da ga neće snaći ista sudbina i da više nećemo morati umirati od srama. Naprijed, hrabri naš don Ivane!

 

P.S. Svima nedovoljno informiranima, floskuliziranima, indokrtirniranima i premladima da bi se sjećali najtoplije preporučam proučiti govore i tekstove na