Poštovani g. Andreis,

 obraćam Vam se povodom predmeta o kojem su koncem 2009. opširno izvještavali naši vodeći tiskovni mediji (Slobodna Dalmacija, te Jutarnji i Večernji list), i koji Vam je stoga vjerojatno poznat. Ukratko, radi se o tome da mi je Vaša članica, a moja 7 godina starija sestra, odvjetnica Diana Vranković Zoričić koncem 2009. god. oduzela sredstva za život (vidjeti Prilog 1), što je bio povod mojem mirnom prosvjedu glađu, kojim sam htio skrenuti pozornost na vrlo tešku situaciju u koju sam od nje na taj neetičan i nečovječan način doveden.

Odvjetnici i drugi pravnici s kojima sam tada razgovarao, savjetovali su mi da prekinem svoj prosvjed i da cijeli slučaj prijavim Odvjetničkoj komori. Nadajući se mirnom raspletu, oklijevao sam to učiniti, sve dok se početkom siječnja 2010. moje zdravstveno stanje nije jako pogoršalo. Tada sam Komori poslao prijavu iz koje se vidjelo da je Vaša članica u Slobodnoj Dalmaciji od 12. 12. 2009. javno priznala da mi je oduzela sredstva za život (poručivši mi cinično da nađem posao! – vidjeti Prilog 2/a) držeći očito takvo svoje javno kršenje temeljnih ljudskih prava, a time i čl. 6 i 7 Kodeksa odvjetničke etike nečim normalnim, na što disciplinska tijela Komore neće ozbiljnije reagirati.

Takvo njezino mišljenje se u praksi pokazao točnim. Tadašnja disciplinska tužiteljica Komore, gđa Tamara Abel, moju je prijavu, uz koju sam priložio preko stotinu dokaza, odbacila bez i jedne konkretne riječi obrazloženja (vidjeti Prilog 3). Kada sam, razočaran takvim hladnim postupanjem, otpočeo mirni prosvjed pred sjedištem Komore u Koturaškoj, od Vaših sam djelatnika u medijima oklevetan kao neki čudak, koji prosvjeduje bez razloga. Općinski kazneni sud u Zagrebu je pak - pravnički kolegijalno – moju tužbu za klevetu protiv svojih kolega iz Komore odbacio, učinivši to bez ikakvog stvarnog pravnoga temelja, na što je moja odvjetnica uložila žalbu.

Ipak, obzirom da meni nije cilj povlačiti se po sudovima, već da se teška situacija u koju sam doveden napokon riješi, odlučio sam zamoliti za savjet nekoliko eminentnih zagrebačkih odvjetnika, koji su se specijalizirali za problematiku ljudskih prava.

Obzirom da su neki od njih obavljali dužnosti u Komori i da dobro poznaju njezin rad, savjetovali su mi da se ponovo obratim disciplinskom tužitelju Komore, jer iako je on 10. svibnja 2010. odbacio moju prijavu od 17. siječnja iste godine, time nije okončan i disciplinski postupak kojeg je sam disciplinski tužitelj pokrenuo protiv odvjetnice Diane Vranković Zoričić pod brojem 8714/09 – temeljem napisa u tisku u kojima ona nije poricala da je vlastitome bratu oduzela sredstva za život – i to puna tri mjeseca prije primitka moje prijave, još 16. studenog 2009. (vidjeti Prilog 4/a i 5/a).

Stoga sam disciplinskom tužitelju 31. siječnja o. g. poslao dopis (vidjeti Prilog 5-6), uz koji sam priložio nove dokaze o tome da mi je Vaša kolegica Vranković Zoričić doista oduzela sredstva za život. Najbolniji među njima je Potvrda o mojem imovnom stanju (vidjeti Prilog 9), koja pokazuje da sam tijekom 2010. i 2011. godine zaradio svega 7.957 kuna, jer posla, kao i za tisuće drugih naprosto nema, pa stoga preživljavam samo zahvaljujući povremenoj pomoći prijatelja i susjeda, te prodajom svega iz starog montažnoga stana u kojem živim (vidjeti Prilog 10), a što se uopće prodati može.

Premda su iz tog i drugih dokumenata u uredu Komorina disciplinskog tužitelja mogli vidjeti da je situacija u koju sam doveden stvarno teška i hitna, na moj mi dopis nisu poslali odgovor.

Stoga sam se obratio gđi Abel, koja mi je kazala da ona više nije ne obavlja dužnost disciplinskog tužitelja, te da se, ako iz Komore i dalje ne dobijem odgovor, obratim g. Predragu Labanu, koji je novi disciplinski tužitelj. Nazvavši g. Labana shvatio sam da on uopće ne zna za moj dopis, te sam mu stoga, obzirom da radi u Bjelovaru, poslao par glavnih dokumenata, kako bi vidio o čemu je riječ.

Ponadavši se da će se moj predmet napokon početi rješavati, tjedan dana kasnije, 22. veljače o. g. sam nazvao disciplinsko tužiteljstvo Komore kojem je g. Laban na čelu, da čujem što je s mojim predmetom. Osoba koja je podigla slušalicu mi je rekla da je dopis kojeg sam im poslao 31. siječnja stigao, ali da mi ona ne može reći kada ću i da li ću na njega dobiti odgovor. Iznenađen takvim objašnjenjem, pomislio sam da će se g. Laban sada kada zna o čemu je riječ ipak zauzeti za njegovo rješavanje, te sam mu stoga poslao faks u kojem ga molim da mi pomogne (vidjeti Prilog 7).

No, odgovor kojeg sam dobio od g. Labana bio je doista nevjerojatan! (vidjeti Prilog 8).

On mi je teško zamjerio što sam ga kontaktirao u Bjelovaru, na adresi njegova odvjetničkog ureda, premda je znao da sam to učinio na savjet njegove kolegice gđe Abel, i to tek nakon što iz disciplinskog tužiteljstva kojem se on sada nalazi na čelu, nisam dobio odgovor.

Potom je, pozvavši se na predmet Pr-12/2010 (vidjeti Prilog 8/a) ustvrdio sljedeće: „…obavještavam Vas po posljednji put da ovo tužiteljstvo ne može riješiti Vaše osobne – životne probleme (kako to sami naznačujete), na način da nezakonito reaktivira već završeni predmet.“

Ta me njegova tvrdnja zapanjila, jer ja, kako se to vidi iz mojeg dopisa od 31. siječnja o. g. (vidjeti Prilog 5/a), od disciplinskog tužitelja Komore nisam ni tražio da “nezakonito reaktivira već završeni predmet.“ Pr-12/2010 kako je to naveo g. Laban, nego sam, na savjet uglednih zagrebačkih odvjetnika od kojih su neki i danas dužnosnici HOK-a, disciplinskom tužitelju komore poslao nove dokaze za disciplinski postupak kojeg je protiv svoje članice Diane Vranković Zoričić po službenoj dužnosti pokrenula sama Komora, dana 16. studenog 2009. pod brojem 8714/09 (vidjeti Prilog 4/a i 5/a), i koji s mojom prijavom Pr-12/2010 od 17. siječnja 2010. nije mogao imati nikakve veze, obzirom da ona u vrijeme njegova pokretanja tri mjeseca ranije - 16. studenog 2009., nije postojala.

  Poštovani g. Andreis, obzirom da me g. Laban implicite onemogućio da mu se ponovo obratim, navevši na kraju svojeg dopisa da na moje dopise on više neće odgovarati (vidjeti Prilog 8/c), što je začudilo sve kojima sam pokazao taj njegov dopis, odlučio sam Vam se obratiti s pitanjem, na koje mi Vi, kao čelna osoba Hrvatske odvjetničke komore zasigurno možete odgovoriti:

Obzirom da sam se ja, kako se to vidi iz mojeg dopisa od 31. siječnja obratio g. Labanu glede predmeta 8714/09 (vidjeti Prilog 5/a), a da mi je on poslao odgovor glede predmeta Pr-12/2010 (vidjeti Prilog 8/a), premda se taj broj u mojem dopisu od 31. siječnja uopće ne spominje (vidjeti Prilog 5-6), molim Vas da mi odgovorite da li je riječ o pogrešci i da li će ona biti ispravljena, ili se radi o manipulaciji tj. o svjesnoj laži, kojom me g. Laban nastojao ocrniti, implicite me etiketiravši kao glupu i zlu osobu koja navodno tvrdoglavo traži da disciplinski tužitelj HOK-a krši zakon, reaktivirajući već završeni predmet, iako u mojem dopisu takvom zahtjevu nema ni traga?

Osobito ističem da nipošto ne želim da se Vi miješate u rad disciplinskog tužitelja ili da utječete na njegov rad, nego Vas iskreno molim da mi Vi - obzirom da me g. Laban, kako ste vidjeli u Prilogu 8, pismeno ekskomunicirao - date jasan odgovor na moje gore navedeno pitanje.

 Ovaj sam Vam upit odlučio uputiti u formi otvorenog pisma, dostupnog svim hrvatskim odvjetnicima i cjelokupnoj našoj javnosti, koja još dobro pamti nedavni slučaj odvjetnika Darka Zadre, koji je svojim nečovječnim i šikanoznim ponašanjem prema članovima svoje obitelji, te nasiljem prema mnogim drugima godinama punio novinske stupce (vidjeti link: http://www.tportal.hr/vijesti/crnakronika/148842/Zadro-nije-smio-biti-na-slobodi-vec-na-prisilnom-lijecenju.html), a da ga Hrvatska odvjetnička komora za to nije sankcionirala, sve dok on nije ubio potpuno nepoznatog čovjeka!

Na taj Vas nemili, u analima Komore nezapamćeni događaj, podsjećam stoga što vjerujem da je predmet zbog kojeg sam se obratio Komori u suštini sličan „slučaju Zadro“, premda Darko Zadro u svojem nasilju ipak nije išao toliko daleko da članovima vlastite obitelji oduzme sredstva za život, što je Vaša kolegica Diana Vranković Zoričić učinila, i to čak u novinama mirno priznala, javno time bagatelizirajući mehanizme Komore koji su takvo njezino neetično postupanje dužni sankcionirati. Stoga je slučaj u kojem mi je Vaša kolegica javno osporila moje temeljno ljudsko pravo na život, odličan „lakmus“ za pitanje koje si je pred par mjeseci postavio velik dio hrvatske javnosti: „Da li je „slučaj Zadro“ doista tek pojedinačni slučaj, kako ste Vi, g. Andreus to izjavili za Večernji list od 14. 9. 2011. (vidjeti link: http://www.vecernji.hr/vijesti/zagreb-poznati-odvjetnik-usetao-kladionicu-izresetao-muskarca-clanak-327002), ili je nesankcioniranje teških disciplinskih prekršaja počinjenih od strane naših odvjetnika postalo pravilom u radu HOK-a?

Ili jednostavnije: da li Hrvatska odvjetnička komora u praksi prešutno dozvoljava da odvjetnici uništavaju živote članova svojih obitelji i drugih, sve dok nekoga fizički ne ubiju, ili ne?

Poštovani g. Andreis, nadam se da ću od Vas dobiti odgovor časnog čovjeka i gospodina, dostojnog predsjednika Hrvatske odvjetničke komore.

 S iskrenom zahvalnošću na razumijevanju i s poštovanjem,

U Privitku: Prilozi 1-10 Ante Vranković

 Sv. Ivan Zelina, 5. ožujka 2012.