Kao čovjek, kao Hrvat i kao građanin ove zemlje imam potrebu poslati nekoliko poruka narodu kojemu pripadam jer se nalazimo u takvome trenutku, rekao bih nadasve povijesnom, u kojemu netko mora započeti, a netko povesti i na kraju jedinstveno djelovati u začetku novih promjena.  

Došlo je vrijeme kada je kriza na vrhuncu, i financijska i duhovna te kada moramo ponovno, kao nekoć biti kao jedan. Sjetimo se stvaranja samostalne hrvatske države. Potrebno je sjetiti se tih vremena iz rekao bih dva presudna razloga.

Prvi,  narod u tim vremenima u svom nacionalnom preporodu dokazao je samome sebi što je sve moguće učiniti kada se ujedinimo. U onim vremenima dokazali smo sebi i cijelom svijetu da znamo tko smo i da imamo jasnu viziju mjesta na koje želimo dospjeti kao nacija. Pa, prisjetimo se samo teških okolnosti u kojima su održani prvi višestranački izbori, u vrlo izazovnim trenutcima rekao bih, ali održani su. Svi su otišli na birališta i rekli što žele.

Ne veličam taj trenutak, on sigurno nije održan u najboljim uvjetima, održan je onako kako ga je tada bilo moguće organizirati. Sjetimo se svih slavlja nakon što je Republika Hrvatska priznata u svijetu kao suverena zemlja. Koliko euforije, zadovoljstva i nadasve uspomena koje danas sačinjavaju osnovu moderne hrvatske povijesti. Čin međunarodnog priznanja dao je početak budućnosti. Ne smije se naravno gledati samo jedna strana medalje. Bio je tu i rat, no unatoč svim patnjama nismo li iz njega izašli kao pobjednici, a zašto kao pobjednici? Želim da se to danas najviše zapitaju naši čitatelji.

Svaka vladavina ima svoje dobre i loše strane pa je tako ih imala i ona u devedesetim godinama, od toga ne treba bježati, niti od privatizacije i korupcije niti od pojedinaca koji su tada htjeli na koncu opstanak Jugoslavije.

To je moderna povijest i iz nje se treba nešto naučiti. Mi smo zajedno kao jedan narod sa vizionarskim i strateškim vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr.Franje Tuđmana utemeljili  suverenu hrvatsku državu. Tim činom dobili smo svoj, ovaj put ne tuđi, nego svoj, naš početak.  Uvijek trebamo znati zašto nešto radimo, ali i znati gdje idemo.

Jedino tako možemo uspjeti. Drugi razlog, jest činjenica kako danas, je došlo vrijeme da se baš kao i devedesetih godina suočimo realno i posve iskreno sa problemima koje imamo kao  narod. Pogledajmo u te probleme, pogledajmo u njihovu srž i konačno braco i sestre krenimo ih riješavati.

Mi smo imali jedno puno desetljece ispunjeno političarima vođenim zlim namjerama, vođenim frustracijama i osobnim egom te nakraju vođenim isključivo ljubavlju prema novcu i osobnoj moći. Takvi ljudi i političari uvijek su se pitali, što je to devedesetih ujedinjavalo mase ljudi u Hrvatskoj, što je to ujedinjavalo mase ljudi kada su dobrovoljno krenuli u obranu domovine, oni se i danas pitaju koji je to osjećaj kojeg oni nisu nikada osjetili koji je vodio ljude da svi postanu braća sa zajedničkim i višim ciljem.

Dragi prijatelji, oni ne mogu nikada spoznati da je te ljude dovodila njihova odanost, da ih je dovodila ljubav u njihovim srcima, ali i bol u njihovoj duši koju su osjecali toliko dugo živeći u emigraciji i na koncu svojoj zemlji stalno podvrgnutoj nekim režimima.

Nažalost, prijatelji moji, proživjeli smo i proživljavamo i danas posljedice nesavjesnih politika koje su se vodile u proteklom desetljeću, nažalost takva se politika nastavlja i ići će i dalje sve dok budemo hodali pognute umjesto uzdignute glave.Danas imamo Vladu koju vodi svađa i opijumska euforija koja hvata očito svakog političara u Hrvatskoj. Imamo grad Zagreb i gradonačelnika Bandića. Gdje je u njegovoj politici moral?

Mislim da je svakome jasno da ga nema! Ponašati se kao "pijani milijarder" u vremenima najveće krize kakvu svijet nije imao posljednjih pola stoljeća daje odgovornost u postupanju sa novcem i to novcem poreznih obveznika!! Taj novac nije moj, nije Vaš, nije Bandićev. To su plaće,teško i krvavo zarađene svih nas i svaka kuna koja od nas odlazi u proračun mora jasno biti opravdana gdje je utrošena, zašto i sa kojom svrhom! To je bit demokracije.

U svakom trenutku građanin mora imati uvid gdje je njegov novac, jer ga on daje, jer je on glasao za političara koji ga raspodjeljuje i troši.

Pravo na pristup informacijama je zlatno pravo. U posljednje tri do četiri godine jedini političar na kojega se mogu pozvati da je postupio časno jest Mirela Holy, bivša ministrica zaštite okoliša. Ona, nakon jednog maila u kojemu je vidljivo da se pokušava urgirati za nečiji posao podnijela je svoju ostavku. Ne ulazeći dublje u srž problema, i ne pitajući se zašto ga je uopće poslala, gledam ono što je nedavno učinila i na tome joj čestitam.

To je taj drugi razlog. Bit je u tome da smo danas izgubili veliki dio svoga identiteta, problem je taj što ne postoji više političar koji bi nas na njega podsjećao i koji bi znao da je domoljublje pozitivna stvar, i da treba govoriti i iskazivati ljubav svome narodu, bez straha, jer nitko razuman ne može napadati domoljublje koje je istinsko, jer u istinskom ekstremizam ne postoji. To je dio slobode u demokraciji.

Pitam Vas, tko ima pravo ikome oduzeti slobodu? Pitam Vas, ako smo slobodu platili životima,gubitcima i tolikom tugom nismo li danas vrijedni još jače se boriti u izgradnji svojega društva? Dobili smo alate i osnove, ali cinjenica jest da nas čeka jako puno posla.

Imamo odgovornost prema sebi, ali i prema datim životima u prošlosti i usudio bih se reci ne samo prema njima već i prema davno izgubljenim snovima, uzdignuti svoju domovinu na razinu koja zaslužuje, jer znajte da imamo cijelo bogatstvo koje leži, a mi ga moramo samo uzeti i od njega napraviti bolju budućnost koju ćemo ostaviti svojoj djeci.  Ja sam svjestan svih problema koji nas okružuju. Medutim što nam preostaje?

Sjediti i žaliti se dok se ti i takvi problemi nagomilavaju ili početi malim koracima ih riješavati? Ovo drugo je odgovor. Dokada ćemo dopustiti da i u neovisnoj Hrvatskoj stalno netko odlučuje za nas? Dokada ćemo dopuštati da ponižavaju svaki dah uklesan u temelje ove države?

Pogledajmo slučaj Radimira Čačića. Pa tu nema ni trunke političke odgovornosti, ja zaista neću ulaziti u ničije osobne stvari, a kamoli nekoga osuđivat, jer na to nemam pravo, mogu samo govoriti kao građanin ove zemlje o njegovoj političkoj odgovornosti. Ljudi su ga birali, on radi svog kredibiliteta mora podnijeti ostavku, radi ugleda Hrvatske u svijetu.

Holy je dala ostavku zbog jednog maila, u Europi su ostavke davali ministri, predsjednici država i vlada zbog puno manjih stvari, a mi ovdje dopuštamo da zemlju vodi netko tko ima nepravomoćnu, ali svejedno osudu "kriv je" na sudu? Ja mislim do onog trenutka dokada im to dozvoljavamo svjesno ili nesvjesno dotada se ništa neće pomaknuti s mrtve točke. U svakodnevici svakoga od nas postoji privid da je sve gotovo, da se više ništa ne može uciniti te da se niti ne vrijedi truditi. Mislimo, zašto bih kada ne mogu učiniti ništa.

Došlo je vrijeme da se razbije takva iluzija. Itekako nas ima, previše nezadovoljnih nije li to jedna od najvećih istina? Jest. Ako se ti glasovi ne čuju svakog dana dali to znači da nezadovoljstvo ne postoji? Apsolutno ne! Postoji samo jedna ogromna šteta onih koji su bili na vlasti. Korupcija, siromaštvo, odlazak mladih iz zemlje, nezaposlenost, to su objektivni problemi, to je rak hrvatskog društva. Ishod te bolesti ovisi o volji.

Možemo ju pobijediti. To je naša realnost koju trebamo prihvatiti. Da, imamo takvu državu koja krvari na svim njezinim dijelovima, ali to krvarenje nitko doli nas samih nece zaustaviti. Ne možemo si dozvoliti više okretanje glave od svega toga. Trebamo maksimalno podupirati, posebice mlade koji imaju energije i vizije da nam svima pomognu. Moramo biti uz njih, moramo im vjerovati koliko god da su nas puta neki drugi mladi iznevjerili, ali ovoga puta cemo im dati to povjerenje isključivo na temelju njihovih rezultata, ovoga ćemo puta gledati što rade, a ne kako govore.

U životu, ne možemo uvijek dobiti ono što želimo, prolazimo uspone i padove, katkada nas snađu situacije koje bole više od ičega i zaista nekada ne znamo gdje se okrenuti niti što napraviti. Onda shvatimo kako je ta bol, baš kao i radost dio svega i dio puta kojeg moramo proći i da jednostavno nekada ne možemo uciniti više nego dati sve od sebe, baciti loptu, a prepustiti njezin smjer i završetak nekome drugome.

Postoje neki trenuci koji jednom dođu i nakon kojih više nismo isti. Postoje neki ljudi koji kada jednom uđu u naš život,  promijene cijeli naš svijet.  To je ono o čemu govorim. O tome da sve što radimo, naša sadašnjost i prošlost jest zbir svih trenutaka i svih ljudi koji su na nas utjecali bilo pozitivno ili negativno. Osobno uvjeren sam da je za razumjeti kada kažem da ne razumijem kako bi trebalo živjeti sa svojih 21 godinu, ali mislim da niti sa 61 to necu znati jer nas nakraju tome ne uci ništa nego pogreške koje radimo.

Sazrijevamo i učimo, nastojimo se uvijek uzdignuti i pogreške ne ponavljati. Nastojimo proći sva iskušenja, ali to je nekada tako teško, nekad ne želimo dalje, no to nikako ne znaci da je došao kraj. Mi se dižemo i krećemo dalje, sa vjerom u sebe jer jedino sa takvom vjerom možemo imati život. U glavi stvorimo novu ideju koja je u pocetku neostvariva, ali kada sa vjerom u sebe pocnemo nešto poduzimati oko nje i kad prode određeno vrijeme te pocinjemo uviđati rezultate tada dolazi i vjera u ono što radimo zato što vidimo da se to počinje ostvarivati. Najviše je to danas potrebno Hrvatskoj. Vjera i inovacija pojedinca.

Dvije ključne stvari iz kojih se rađa nova Hrvatska. Želimo li biti onaj narod koji je nekoc blistao, koji je ujedinio svoja srca i svu svoju ljubav dao domovini bezuvjetno i nesebicno onda trebamo krenuti tim putem. Moja vjera u Vas danas je jaca nego ikad. Ne sumnjam u nitijednu osobu. Ne dvojim uopce kada pomislim koliko visoku tocku možemo doseci. Ne pomišljam na poraz u izgradnji novog identiteta i u odsjaj naših srca koja kucaju za boljim vremenima.

Iz izjave Roberta F. Kennedya povodom objave ubojstva Martina Luthera Kinga;

"Moja najdraža pjesma - moj najbolji pjesnik bio jest Eshil. On je jednom napisao:

Čak i u našem snu, bol koju ne zaboravljamo,
pada kap po kap u srce,
dok, u našem očaju,
protiv naše volje,
dolazi mudrost,
kroz veliku milost Božju."

U ovome pismu čitavom hrvatskom narodu u domovini i u svijetu, želim poručiti kako je došlo vrijeme da se netko zahvali. Našim braniteljima, njihovim svetim položenim životima za slobodu i neisrcpnoj snazi u gradenju domovine u ratu, ali i u miru. Dragi moji branitelji, Vi ste utemeljili ovu zemlju, i danas svatko od nas, svaka nova generacija Vama duguje svoju priliku da misli svojom glavom i da slobodno govori. Mi dugujemo Vama, i naša je zadaća opravdati vaše snove, kao i uvijek u srcu nositi osjecaj koliko dugujemo, a razumno znati da jedino uspostavom društva u kojem smo sretni možemo Vas pogledati u oči i reći da smo uspjeli. Nitijedan narod nažalost nije izborio svoju slobodu bez žrtava. Tako smo i mi morali dati te žrtve da bi naši sinovi okusili slatkoću slobode i demokracije, ali sigurno ne onakve kakvu imamo danas, jer mi danas demokraciju nemamo. Demokracija je služenje, ona nije moć, ona ne jamči pozicije, ona jamči narodu provođenje onoga za što je  glasao. Narod daje povjerenje, koje je tako krhko, i koje mora biti opravdano, a ne iznevjereno.

Hrvati nisu glasali za taštinu pojedinaca, oni su glasali za poniznost onih koji njihovu volju provode, oni su glasali za one koji su dostojni sebe nazvati čovjekom i političarom. I zato branitelji moji, pozivam svakoga od Vas na jedinstvo i jednaki žar kojega nikad niste izgubili kako bi svi mi mogli imati sutra, jedno drugačije sutra! Želim napomenuti jednu stvar.

Rat koji se dogodio, koji nam je bio nametnut bio je razdoblje gdje su se dokazali Hrvati izvan domovine. Ti naši iseljenici, baš kao i branitelji shvaćaju kao i mi ostali da se danas u miru pobjeđuje znanjem. Zato smatram kako jedna od njihovih najvećih odlika je svo ono znanje i iskustvo koje su stekli u inozemstvu, a putem kojeg danas mladim Hrvatima mogu pomoci u izgradnji svoga identiteta, a time ujedno i karaktera novih vođa i političara koji ce disati za boljitak svih nas.

Uvjeren sam da će nam u tome i pomoći. Svi smo mi građani ove zemlje, svaki čovjek treba shvatiti da u demokraciji mora tražiti svoja prava, ali da mora i poznavati svoje odgovornosti kao gradanin prema zemlji u kojoj živi.

Jedan od velikih problema koji stoje pred nama danas u Hrvatskoj upravo je povijest. Želimo li jednom konačno, sasvim objektivno utvrditi činjenično stanje u svojoj povijesti tada smatram kako je došlo vrijeme da to utvrdimo. Naša će povijest odrediti sve ono što ne želimo ponavljati u budućnosti, ona će nam dati lekcije koje nikada nećemo zaboraviti pri sadašnjim i budućim važnim i strateškim odlukama za Hrvatsku. Imam osjećaj da postoji puno straha između ljudi, da se svi na neki nacin bojimo suociti sa tom poviješću.

Zašto je to tako? Pa svaki narod je to prošao i ostavio iza sebe. Onda ako su mogli drugi nema sumnje da mi ne možemo zar ne? Puno je neslaganja oko puno povijesnih tema, ali što je odgovor na to neslaganje? Odgovor jedino može biti sustavno i temeljito istraživanje od ljudi koji se time bave i na koncu davanje objektivnih odgovora. I to se treba sprovesti.

Ljudi jesu subjektivna bića i uvijek će postojati kritične mase. Trebamo apelirati na većoj objektivnosti koja je potvrđena empirijski i rezultatima. Ne postoji univerzalna istina, ali postoje uvijek činjenice koje čine cjelinu donekle ispravnom.

Trebaju nam ljudi koji mogu obaviti posao kao takav. Zato jer je on važan za Hrvatsku kao i za svakoga od nas, da ne govorim o tome koliko je važan za sam identitet naroda. Jako puno smo u prošlosti griješili, ali smo radili i jako puno dobrih stvari i sve mora dobiti svoju ocjenu. Spoznavši svoju prošlost znati cemo što želimo od buducnosti.

Dok to ne očistimo, dalje ne možemo. Ispravno ne. Lažno da. Zato je ta povijest tako imperativna u današnjem vremenu u kojemu moramo ponovno donositi snažne odluke koje ce svoj odjek imati kroz slijedecih nekoliko desetljeća te obuhvatiti puno generacija.

Ako nas išta najviše može koštati onda je to revidiranje prošlosti onakvo koje nam se može dogoditi emocionalnim prosudbama povijesti. Nemojmo se zavaravati, činjenično stanje jest takvo da to se vrlo često događa, a to se mora sprijeciti. Jednom učvršćeni jasnim identitetom prošlosti onda ljudi neće više toliko dozvoljavati stalno vraćanje te  prošlosti i vjerujem da ih to nece više toliko kočiti kod svakog prepoznavanja pozitivnih prilika budućnosti.

Nakon ovoga pojavljuje nam se drugi ogroman problem društva. Nezaposlenost kao temelj problema kojeg okružuje problem koruptivnosti sustava, a time slabost glavnih državnih institucija koje bi trebale služiti "narodu". Nikada nećemo moći očekivati od nijedne osobe koja je nezaposlena, koja živi na rubu egzistencije i svakodnevno se suočava sa problemom "preživljavanja" da bude niti zadovoljna, a kamoli da u nečemu sudjeluje.

Ja čvrsto vjerujem da mi ne želimo u Hrvatskoj stvarati nikakvu utopiju, niti težiti idealnom društvu, ali znam da želimo težiti boljem društvu i da želimo ostvariti sreću naših gradana. Vidite, taj cilj je nešto što možemo dobiti. U tome nitko ne smije stavljati prepreke svojim lošim namjerama, iako hoće. Počevši od nezaposlenosti, krenimo. U ovoj državi, mora se omogućiti svakom građaninu da dobije jednaku šansu u životu. I govorim to baš onako kako je to americki predsjednik T. Roosevelt prije gotovo jednog stoljeća govorio Amerikancima.

Pravo na jednaku šansu je najviši cilj. Što takva šansa nekome znaci i što od toga dobiva građanin, a što država? Građanin, dobiva osjecaj slobode, ali ne samo to vec i najbitniji osjećaj koji mu mora biti zajamčen. On dobiva šansu da potraži svoju sreću.

U društvu jednakih prilika za sve, koje podsjetimo se nije ni izbliza "idealno društvo", ali je blizu izuzetnom, pravo na prema mojem mišljenju najbolje moguće obrazovanje i prilika za stjecanje radnog iskustva jesu dva čimbenika koja su temelj svega onoga što pojedinac kasnije može ostvariti ovisno o svojoj energiji i snovima. Time mu dajemo oruđe, na njemu jest hoće li ga i kako iskoristiti. Kada to dobije neće moći reći da nije imao priliku. Imao ju je, ima je i imati će je. No, o slobodnoj volji zavisi ostatak svega ostalog.

Nije to nikakva mudrost što govorim, to je praksa u svijetu, a kod nas ovisi o dobroj volji i ničemu više. Građanin mora imati kvalitetno obrazovanje kojime će kasnije ostvarivati rezultate u svojoj karijeri, ali mora u isto vrijeme imati i neko radno iskustvo da bi uopće dobio mogućnost prvog zaposlenja i u njemu bio uspješan te time zapoceo živjeti, a ne "preživljavati". Nitko ne želi preživljavati.

Ovim načinom građanin dobiva svoj početak. On počinje graditi kuću i osjeća se zadovoljno, ima osmijeh na licu jer se osjeća korisno i jer doprinosi zajednici. Što dobiva država? Pa sretnog građanina. Zar nije točno da ce sretan građanin koji je zahvalan svojoj zemlji na onome što mu je ona dala isto imati veliku strast da oblikuje tu zemlju, počevši od lokalne zajednice pa možda krenuti više? Pa zar neće, taj sretni građanin rađe ostati u svojoj domovini, a ne željeti kretati od nule u tuđoj? Nakraju, nece li taj isti  građanin svojim doprinosom biti sa ostalima na tragu gradnje istinskog demokratskog društva? Naravno da hoće, većina hoće.

Okrenimo se inicijativama. Učimo i surađujmo. Suočimo se sa problemima svoga vremena. Ostanimo svoji! Okrenimo se procjenjivanju političara prema djelima, ne riječima. Radimo, donesimo rezultate i tada ćemo uspjeti postići opet kažem ne "utopiju", ali normalnost i jedno optimalno sretno razdoblje hoćemo!

Ivan Popović, Inkubator građanske inovacije