zelenilegvan

30.07.2012

Tweet

            Jednoć u snu dođoh u jednu zemlju. Uplovih morem s južne strane u praskozorje. Bijah već poprilično umoran od puta nemirnim morima i borbe s olujama, nemanima i ostalim nedaćama koje svak na putu susreće no odmah primijetih ljepotu i privlačnost klisura što uranjahu u plavetnilo koje se kroz nježne, jutarnje zrake svjetlosti tek naziraše. Odmorih se malo i hitro krenuh dalje, radoznalo sluteći da bi zemlja u koju stigoh mogla obilovati ovakvim prizorima i još koječim.

             Dođoh tako i na njen prvi otok. Neobično lijep, šumovit s prekrasnim uvalama, a more se na nekim mjestima uvuklo u unutrašnjost te se doima poput jezera. Sretoh tamo i prve stanovnike koji mi kazaše da u toj njihovoj zemlji ima više od tisuću otoka, a da je čak većim dijelom na kopnu. Pomislih tada da je jako velika, ali oni mi opet kazaše da nije, da je jako mala i raznolika. I da je u obliku potkove. Obuze me tada još veća radoznalost i hitro krenuh dalje kadli se preda mnom stvori neko čudnovato biće, ne veće od nekoliko inča. „Ja sam Duh ove zemlje. Ako želiš mogu ti je cijelu pokazati.“ – prozbori Duh umiljatim glasićem. „Naravno, zašto ne!?“ – odvratim zbunjeno. Duh se spretno uzvere preko mojih šupljikavih cipela, nogu i ruku, zaškakljavši me. Kroči na ovratnik i prozbori: „Sada ćeš upoznati zemlju pravih čudesa“. I hitro krenusmo dalje.

             Ljepotu mora, obale i otoka što izvirivahu iz mora poput razbacanih bisera, teško je opisati. Doista smo ih nesvakidašnjom brzinom obišli na tisuće. Navraćasmo i do obale. Nježno je glade valovi mora koje ima ljepotu i opojnost kao nijedno drugo more. Duh mi kaza da je savršeno čisto, da u njemu ima obilje riba i da su sve vrlo ukusne. Uz obalu posjetismo brojna živopisna naselja i gradove; brojne, savršeno čiste rijeke što se ulijevaju u more, oko nekih su bogomdano plodne doline, prepune sunčanog izobilja. Dođosmo do sjevernog dijela i načičkani otoci ostadoše iza nas. Uto se pred nama ukaže velik poluotok. Duh mi kaza da je, osim obilja s morske strane, unutrašnjost prava blagodat, pogotovo zimi jer dah topline s mora neumorno štiti i grije.  

            Gotovo izgorjeh od želje i strasti da vidim kopneni dio te zamoljeh Duha da hitro krenemo dalje. On se ponosno i veselo nasmija te promrmlja nešto zadovoljno. U tren se nađosmo na klisurama s kojih se još mogla vidjeti plavetna ljepota i osjetiti onaj opijajući, iskonski miris mora, miris života. Započe tu niz novih čudesa; planinska, ali prijazna klima, guste, ali lako prohodne šume. Pašnjaci i livade prepune svakakvog bilja. Reče Duh da su zime prepune snijega, ali i sunca. Slapovi, jezerca, potoci i rječice ukrašavaju ovaj krajolik kao nijedno umjetničko djelo. Ne postoji poetska moć koja bi dočarala ovo savršenstvo prirode, ništa ne vrijedi više od samo jednog pogleda na lelujajuće vrhove šuma u kojima obitava mnoštvo živih bića; malih, velikih, jednobojnih, šarenih, krotkih, plahih, smiješnih, veselih, umiljatih. Duh mi je pripomenuo da, začudo, nema jako opasnih što mi bijaše još jedno ugodno iznenađenje jer sam na svojim putovanjima gotovo svugdje susretao one otrovne, velike i brutalno opasne.

             Hitro krenusmo dalje i visoke gore otpočnu se lagano pretvarati u ravnicu koja svojom blagošću i toplinom prima u zagrljaj opet brojne rijeke i rječice. Pogledah oko sebe i spazih da je zapravo posvuda voda. Čista, savršeno čista voda. „A voda je život“ – vragolasto doda Duh. Hitro krenusmo dalje a ravnica mjestimično posta brežuljkasta; mali pitomi, pristupačni brežuljci sa šumama na vrhovima kao kakvim šeširima, udoline neobičnih oblika načičkane raznorodnim plodovima voća i povrća, stvoriše u meni opet neizreciv ushit i očaranje. Baš kao i veliko plavetnilo mora - ovo bijaše veliko zelenilo. Umirujuće i ugodno baš kao i nježni lahor ovih krajeva. „Inače, ovdje su rijetki jaki vjetrovi, onih najjačih uopće nema. Nema ni jakih potresa, poplava, hladnoće, vrućine…“ – mudro ustvrdi Duh koji mi tada poče ići na živce. Postadoh pomalo zavidan te mu kazah da hitro želim dalje. „Hm, da, sigurno si već i gladan! Sad te vodim prema istoku moje zemlje, vidjet ćeš što je izobilje hrane!“ – naceri se i pogladi trbuh.

             I opet spazih upravo izobilje; nepregledna polja na najplodnijoj zemlji, klasje što izgleda kao da se natječe u punoći i veličini. Meso, mlijeko, sir, voće, žitarice, čak i gljive ispod ogromnih hrastova, ovdje su toliko dostupni da mi se učinilo kako samo treba pružiti ruke. Duh ponosno izusti „I hrana je..“ „Znam!“ – prekinem ga. „I hrana je život!“Bez previše razmišljanja zaključih da je ovo najljepša i za život najpogodnija zemlja koju ikada vidjeh. „Ovdje se sigurno jako dobro živi“ – kazah Duhu naslutivši da je razotkrio moju želju da tamo zauvijek ostanem. „Itekako“ – odvrati Duh – „Baš je danas mjesečni sastanak Vijeća mudrih staraca, dođi sa mnom pa poslušaj.“

             Hitro krenusmo dalje i odjednom se nađoh u nekoj ne previše raskošnoj, ali ukusno uređenoj prostoriji s velikim stolom. Na čelu stola premijer. Simpatičan, prijazan čovjek, blago je čavrljao s ministrima, svi odreda ugodne vanjštine, izgledom veseli i zadovoljni samim sobom. Jedan od njih počne čitati: „U ovom mjesecu stanje u zemlji je uobičajeno, vrlo slično kao i prošlih mjeseci i godina. Hrana, voda, energija i ostale nasušne ljudske potrebe su i dalje praktički besplatne. U vanjskoj trgovini imamo malo veći suficit i taj novac smo odlučili, kao i obično, uložiti u modernizaciju još nekoliko škola i u besplatna ljetovanja radnika. Tisuće turista i dalje su kod nas, nezaposlenosti nema. Radno vrijeme je i dalje četiri sata no budući da smo odlično modernizirali industriju, za idući mjesec najavljujem spominjanu raspravu o smanjenju na dva sata. U svim gospodarskim područjima imamo izvrsne rezultate…“
            “Hahahahahahaaa“ – poviče Duh – „Jesam te! Znaš, volim se našaliti ponekad. Sve ono što si vidio bila je istina osim ovoga sada.“ Učini neku čaroliju rukama i podsmjehne se: „Sada će svi govoriti samo istinu.“
 Trgoh se i u čudu se odjednom sve izmijenilo; prostorija bijaše bolesno skupo uređena, premijer se pretvori u nekog antipatičnog tipa poluotvorenih kapaka i lica punog ožiljaka. Ministri oko njega bijahu vidno napuhani, samodopadni, neki prekomjerno debeli, neki s prikrivenom nervozom i očajem u očima. Neki, pak, očigledno spremni za ludnicu. Posebno ministri gospodarstva, financija, znanosti i obrazovanja ,rada… I opet nekim čudom, počnu govoriti svi uglas, kao na seansi neke ekstremo lude sekte:
 „Država nam je i dalje u qurtzu, svaki dan sve većem… Mi nismo sposobni napraviti ništa jer ne shvaćamo, ili ne želimo priznati, da treba promijeniti cijeli sustav, a ne samo neke nebitne dijelove…I dalje smo nesnošljivo bahati…Predsjednik nam sve više gubi dodir s realnošću, ulizuje se Amerima i misli da je veliki skladatelj…Premijer ima toliko bolestan ego da vlada potpuno autokratski, iako tvrdi da je demokrata, i sjebava svakog ko misli drugačije od njega i njegovih uvlakača, sve odreda bolesnih, podvojenih likova…Gubimo vrijeme na banalne gluposti…Hladno ćemo legalizirati svu pljačku iz proteklog desetljeća, kao što smo već jednom učinili, a kriminalce ćemo opet abolirati dok nam opet ne dođu na vlast…Smanjit ćemo već ionako mizerna radnička prava, pa naravno, ko jebe radnike, oni su stoka kao i profesori…A od profesora treba uzeti i dati bankarima…Jer su bankari zapravo naši šefovi…Isto kao i tajkuni kojima i dalje dajemo resurse u bescjenje…U bogate, da, u bogate treba ulagati jer se tamo nakon debakla možeš skrasiti, pa nećeš valjda kod nekog s plaćom od tri soma ili manje, takve, takve treba oporezovati, a ne bogate, pa jesmo socijaldemokrati ili nismo…Nikoga više ne treba hapsiti, to su ipak naš kolege…Treba ustrajati, i ustrajat ćemo, na pogodovanju i robovanju korporativnom kapitalističkom ološu, sve naravno s izlikom nekakvih investicija…I dalje ćemo podupirati prodaju diploma debilima u privatnim školama…Jer nam ti debili i kreteni trebaju kasnije…Da postanu istaknuti članovi naših stranaka…I dalje ćemo kupovati luksuzne aute majmunima iz nekakvih centara, agencija i zavoda…Pa nek ih plate profesori i radnici, ionako su nam samo na teret…Ništa nikoga i nikada nećemo pitati na referendumu…I dalje ćemo voljeti samo podobne…I dalje ćemo veliku lovu davati popovima…I otimati od radnika, a od koga bi drugoga...Imaju prekrasnu zemlju, nek u njoj uživaju...A možda bi im i to mogli oporezovati...Pa da, nek plate porez na lijepu zemlju, e jesmo lukavi mi socijaldemokrati...."

           
       Opčinjen ljepotom i izobiljem zemlje koju upravo vidjeh i vidjevši kakvi je ljudi vode, u nevjerici sam upitao Duha:
„Pa kako je ovo moguće“
“E, jebiga. To ni ja ne znam“ – odgovori Duh. I hitro krene dalje.

“Kruuumpiraaa, luuukaaaa“ – probudi me glas s ulice.