Hrvatsko društvo je pred slomom , kojeg osjetimo i slutimo valjda svi, osim onih koji su našu sudbinu uzeli u svoje ruke. Njima je dobro jer ostvaruju svoje interese, koji se očito ničim ne poklapaju s interesima građana hrvatske , osim naizgled jer se trude tako prikazati. Stoga je nužno svoju zabrinutost iskazati konsolidacijom društva, koje se trenutno bori za opstanak, spram interesnih skupina koje im taj opstanak ugrožavaju.

Jasno da se manipulira danim povjerenjem, društvu se nepovratno oduzimaju vitalni resursi i imovina. I svi smo dovedeni u ozbiljnu životnu ugrozu i egistencijalnu neizvjesnost. Gazi se po ljudskim, građanskim pravima. Šta više, elita nas smatra sve jednako bezvrijednima, osim njih samih. Na nama je da to što prije shvatimo. I pružimo otpor manipulacijama političke elite ma kojoj strani naginjala – desno ili lijevo – ili bi birala stranu kao pravi trgovac ako je riječ o strankama koje nisu dobile na izborima ili nezavisnim zastupnicima koji prilaze pobjedniku da bi na bilokoji način došli do svog komada kolača.

Egzistencija i poštena raspodjela dobara koje su stvarane generacijama nikako niti jednoj Vladi da dođu u prvi plan i na prvo mjesto. Niti jednoj pravno uređenoj državi ne bi se moglo desiti što se nama desilo. Jednostavne računice – tko je koliko radio i gdje – nisu pretvorene u dionice onima koji stvarali. Ili njihovim nasljednicima, ako su umrli. Ono što bi u Njemačkoj bilo najnormalnije kod nas je pretvoreno u krimalom obilježenu pretvorbu i privatizaciju. I sve je već spomenuto i rečeno o tome i o pojedincima koji su iskoristili rat da im bude brat. Pokrali raznorazne humanitarne pomoći i obogatili se krađom zavoja koji su nekom mogli spasiti život. Postali tajkuni na taj način, ili prodajući naftu i njene derivate da bi se novac umnožio bez obzira što se gađalo hrvatske vojnike i kopalo više raka. Bilo je svega i svačega, ali nikad nitko nije spomenuo odgovornost knjigovođa, majstora brojeva. Jer svesti tvrtke koje su bile profitabilne i jake na velike gubitaše da bi ih se prodalo za jednu kunu – kriminalna je majstorija svoje vrste.

Danas stvaramo koliko možemo od onog što je ostalo i onog novog što je stvoreno. Rad je obezvrijeđen – te crkavice od kojih živimo, ti harači koji nas udaraju, te lihvarske banke kod kojih se zadužujemo da bismo izgurali od prvog do prvog u mjesecu. Imamo Hrvatsku samo kakovu? Krvlju plaćenom podijeljenu na dva staleža: kutleke i tutleke. Ustav lijepo kaže da svi građani jednako vrijede. A papir izgleda stvarno trpi sve. Jer je stvarost drugačija – ne snose jednako svi odgovornost. Tko ima više, njemu se svašta i otpiše. Nema tu ni prava ni pravde ni zakona koji bi pratili pravicu. Postoje samo centri moći koji upravljaju svim i svakim a njih izuzimaju u odgovornostima i ističu u pravima. Takvo stanje društva kao i daljnji potezi političke elite koji nas vode u daljnje zaduženje i zanemarivanje činjenice da srljamo u propast. Načelo solidarnosti će opet doći do izražaja kada potonemo kao Titanic.

Hoćemo li već jednom reći: NE! DOSTA! Ili ćemo i dalje gutati demagogiju da se neke stvari moraju dogoditi "jer je takva opća situacija". Hoćemo li i dalje u Vladu gledati kao u Boga jer je njihov (NE)rad vrijedniji i uzvišeniji od našeg pa stoga ne možemo shvatiti poteze političke vlasti koji su doneseni za naše dobro. I budali je jasno da svi pogoduju krupnom kapitalu – od Vlade preko pravosuđa, Hrvatske gospodarske komore, Sabora.... Vidljivo je kome ti potezi donose isključivo dobro, a tko posljedice tog "dobra" itekako osjeti na vlastitoj koži.

Rad svakog građana je punovrijedan i njegova vrijednost mora biti adekvatno priznata i nagrađena. Uravnoteženo nagrađeni rad dovodi do razvoja društva, a ne prepotentno samonagrađivanje onih koje smo birali da bi društvo gradili u pozitivnom smjeru. Porezni sustav mora biti takav da potiče i nagrađuje i omogućuje dostojan život svima koji doprinose i rade. A ne da nagrađuje one koji su samo u mogućnosti da upravljaju sustavom i prilagođavaju ga sebi. Na legalan i ilegalan način.

Usprkos vlastitim obećanjima i Planu 21, i ova vlast nastavlja putem kojim su kročili njeni prethodnici. Drastičnih mjera da se država pokrene i očisti smeće koje se nataložilo – nema. Politička elita se i dalje drži iznad građana štiteći osobne interese, ulagujući se crkvi, financijskim moćnicima i Europskoj uniji. Pametnih, eminentnih stručnjaka svih profila ima u Hrvatskoj i među nama, za razliku od stranački delegiranih ljudi zaduženih za provođenje stranačke politike pod utjecajem svih drugih centara moći kojima se oni podređuju kao stranke.

Kuda idemo? Provodi se porezna politika koja ugrožava egzistenciju građana, destimulira poduzetništvo, ne procesuira se kriminalna privatizacija, prihvaća monetarna blokada nametnuta voljom bankara, zadužuje nas se u ime demokracije bez pitanja i rasprodaju javna dobra. Interese hrvatske države kao da više nitko ni ne zastupa osim što ih u srcu nose mali ljudi koji ovo sve trpe, šute. Ali i tišina je nekada tišina pred buru. Zar su hrvatski građani niža kasta koju se vodi i upravlja po nahođenju?

Prihvaćanje takve sudbine i prepuštanje upravljanja onima koji ne prepoznaju naše probleme i ne razumiju razvoj društva i života osuđuje nas na propast. Jesmo li to mi? Je li to država kakvu smo željeli i za kakvu smo se borili. Gdje je ta Lijepa naša oko nas....