Dok mislim o presudi Aleksandri koja je odvela djevojčicu na more, pokušavam zamisliti svu količinu novca ukradenog iz državne kase kroz ova dva desetljeća: sva ljetovanja jebenih, debelih i debilnih oficiruša i žena visokih policijskih dužnosnika koji su imali, i još uvijek imaju ( Jbt, imamo više generala i pukovnika od Crvene Armije) status kao nekakva božanstva, pokušavam zamisliti sve kilometre prijeđene u privatne svhe, počesto bahato zbog benignih užitaka, pokušavam zamisliti sve domjenke, reprezentacije, svu požderanu i izriganu janjetinu i bifteke, sve besramno skupe aute s grijanim sjedalima, sav novac od sustavno uzimanog mita, sve bezumno skupe namještene poslove, sva farbanja tunela i nacije, sve stolove od mahagonija i sandalovine, sve neplaćene cestarine, uvozne povlastice, sva sranja koja su se događala u proteklih 20 godina...
Ta suma je u usporedbi sa nekoliko hrenovki, pohanaca i šnitica salame koje je pojela djevojčica na moru kao zrnce maka naspram Svemira, kao ameba naspram svih krda bizona, mamuta i slonova koji su ikada hodali Zemljom.
I zato je ova presuda sramotno monstruozna, isto kao i ona po kojoj novac nije imovina i ona za "rukovanje".
Svaki dan se sve više sramim svoje zemlje. U kakva se to bešćutna čudovišta pretvaramo? Ima li u društvu uopće više morala i empatije?


Nekad davno, u rigidnom socijalističkom teroru, išli smo na more u dječja odmarališta praktički besplatno. Danas su djeca slobodna od te pošasti. Pedagoški voditelj odmarališta na Velom Lošinju, okrutni komunistički zločinac, dozvolio nam je da nakon završene osnovne škole još nekoliko godina kampiramo iza njegove kancelarije u vrtu odmarališta. Često nas je podmićivao besplatnim ručkovima i večerama koji bi se ionako bacili. Ponekad je nazvao naše roditelje i govorio im je kako je sve u redu, da ništa ne brinu, da su im djeca u sigurnim rukama, da im ne treba slati novce i ostalo. Prema ondašnjim nečovječnim komunističkim zakonima i praksi taj čovjek je bio vrlo ugledan i omiljen. Sreća naša da smo sad debelo zaglibili u kapitalizam. Na hrvatski način. Danas bi ta štetočina i lopov bio osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora. Jer nas je bilo desetak. Po dva-tri tjedna. Nekoliko godina uzastopno.


P.S. S velikom ljubavlju i poštovanjem, često se sjetim tog dobrog čovjeka.