Ante Vranković

MINISTARSTVO PRAVOSUĐA I KULTURA SMRTI

Izlaganje na tribini „Žrtve pravosuđa“

održanoj 12. studenog 2012. u „Centru za ljudska prava“, Držislavova 6, u Zgrebu,

u organizaciji „Udruge za zaštitu ljudskih prava i zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere“

Poštovana gospođo Landeka, hvala Vam na pozivu na ovu tribinu koja ima za temu žrtve pravosuđa i koja se održava točno mjesec dana nakon što je predsjednik Bundestaga g. Norbert Lammert ukazao na problem korupcije u našem pravosuđu i upravi kao na glavnu kočnicu planiranog ulaska Hrvatske u EU 1. 7. 2013.

Osobita mi je čast ovdje pozdraviti g. Zlatka Zeljka - predsjednika Juris Protecte, g. Paška Kačinarija, g. Željka Žganjera - bivšeg čelnika Uskoka, gospođu Višnju Škreblin, g. Roberta Matijevića, književnika g. Milu Pešordu, analitičara i politologa g. Darka Petričića i brojne druge istaknute borce protiv korupcije, koje sam do danas „poznavao“ jedino iz medija.

Korupcija u pravosuđu je od 1946. god. i suca Žarka Vimpulšeka na ovamo postala svojevrsnim dijelom hrvatskog folklora. U to sam se nažalost uvjerio ne samo slušajući dosadašnja izlaganja na ovoj tribini, već i razgovarajući s prijateljima i poznanicima o „mom predmetu“ i dobivajući od njih vrlo često, u više od 50 % slučajeva, povratne informacije o njihovim vlastitim vrlo negativnim iskustvima s radom hrvatskih pravosudnih organa, osobito sudaca, koji, kako ćemo vidjeti i u mom slučaju, u pravilu ne zaziru ni od pravno najnakaradnijih i ljudski najdestruktivnijih odluka, „čudeći“ se istodobno kada njihovi degutantni načini zaključivanja i svjesnog izvrtanja činjenica i zakona, godinama bivaju provođeni nad hrvatskim generalima u Hagu.

Primivši poziv od udruge „Veronika Vere“ da govorim na današnjoj tribini, svoje sam izlaganje najprije htio usmjeriti na nažalost vrlo jednostavno i lagano dokazivanje da korupcija u hrvatskom pravosuđu predstavlja pravilo, svojevrsni sramni condicio sine qua non njegova djelovanja, te da se radi o egzaktnoj činjenici, koju iz mojih iskustava s hrvatskim sudovima čije su odluke, rješenja i presude koje sam dobio u zadnje 2 godine u više od 80% slučajeva bile radikalno nezakonite, vrlo jednostavno mogu konkretno dokazati.

Mislio sam tako primjerice govoriti o rješenju sutkinje Jadranke Jeličić, koja me 2009. lišila sredstava za život, čime mi je, kako ćemo to uskoro vidjeti, osporila samo moje temeljno ljudsko pravo na život, u predmetu u kojem je ona na prvo ročište - koje se održavalo u vikendici mojih pok. roditelja u Ivan Dolcu – na suvozačkom sjedištu svojeg auta dovezla vježbenika odvjetnika moje protustranke, odvjetnice Diane Zoričić.[1]

Potom sam mislio govoriti o rješenju sutkinje Vesne Kuzmičić kojim je ona odbila izuzeće sutkinje Jadranke Jeličić[2], prije(!) nego li sam ja to izuzeće uopće zatražio, pa se tako na koncu dogodilo da sam dobio negativno rješenje za nešto što nikada nisam ni zatražio. Malo nakon toga, sutkinja Kuzničić je - unaprijeđena!

Zatim sam htio govoriti o presudi suca Mladena Žeravice (koji je nedavno skandalizirao hrvatsku javnost oslobađajućom presudom u postupku protiv liječnika okrivljenih za smrt rodilje Dragice Ivanković) koji je u mojoj tužbi protiv njegove kolegice pravnice, odvjetnice Diane Zoričić presudio protiv mene, navevši da on dopušta da su 24+4 izjave okrivljene koje je ona iznijela u medijima tijekom mog štrajka glađu koncem 2009. bile neistinite, ali da to što me ona u tim izjavama proglašavala ološem, nasilnikom i luđakom, ne može škoditi mojoj časti ili ugledu(!).[3]

Potom sam mislio govoriti o presudi sudaca Maje Matković, Branke Žigante Živkvić, Antuna Palarića, Marka Babića i Ivana Matije, koji su me pravomoćno osudili na 45 dana zatvora za navodni „verbalni napad putem tiska“(!), premda je verbalni napad putem tiska djelo koje je nemoguće počiniti – jer ako je nešto verbalno, nije putem tiska, premda se nije radilo ni o kakvom „napadu“ - jer sam istinitost svih svojih navoda detaljno dokazao s čak 375 priloženih dokumenata te pozivom svjedokinje gđe Marice Gagić (na što se sutkinja Matković oglušila), dok tužiteljica Diana Zoričić nije priložila doslovno ni jedan jedini dokaz da su moje izjave bile neistinite, niti je u tu svrhu predložila ijednog svjedoka, niti je uopće došla na glavnu raspravu, kojoj sam stoga nazočio samo ja, i premda „verbalni napad putem tiska“ ni u kojem zakonu nije naveden kao prekršaj ili kažnjivo djelo, što uostalom i ne čudi, jer je to djelo nemoguće počiniti, kako sam to upravo objasnio.[4]

Svoje dokazivanje činjenice da neprikrivena korupcija u radu hrvatskoga pravosuđa predstavlja pravilo, a ne iznimku (jer ukoliko je 5 od 6 sudskih presuda ili rješenja radikalno nezakonito, kako to pokazuje moje iskustvo, svakako se ne može govoriti o slučajnosti, nego jedino o svjesnom nezakonitom radu) namjeravao sam zaključiti Rješenjem sutkinje Jasne Zoretić Rendulić kojim je ona odbacila moju tužbu protiv svojih kolega pravnika iz Hrvatske odvjetničke komore, s obrazloženjem da u mojoj tužbi protiv okrivljene Hrvatske odvjetničke komore, nije jasno koga sam ja tužio(!).[5]

Pomoćnik ministra Ivan Crnčec

u ime Ministarstva pravosuđa RH implicite traži moju smrt (!)

Dok sam tako još razmišljao o čemu ću ovdje danas govoriti, jer primjera ne samo nezakonitih, već i doista mahnitih rješenja i presuda hrvatskih sudaca poput onih koje sam upravo naveo u nas ima na pretek, što je neugodno osjetila većina hrvatskih građana, naša današnja domaćica, gospođa Nada Landeka mi je pokazala dopis pomoćnika ministra pravosuđa RH g. Ivana Crnčeca (Dokument 1-2), kojeg joj je on poslao 14. rujna o. g., a u svezi njezine predstavke od 6. rujna, kojom mu se ona obratila kao predsjednica „Udruge za zaštitu ljudskih prava i zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere“, glede svojeg i glede mog predmeta, koji se doduše sadržajno razlikuju, ali smo, svako na svoj način, u sudskim postupcima vezanim za te predmete, oboje postali žrtvama nezakonitog rada hrvatskoga pravosuđa.

Premda sam, kako se to iz maloprije nabrojanih primjera moglo vidjeti, u više navrata susreo s radikalno nezakonitim, i na očigled zlonamjernim postupanjem djelatnika našeg pravosuđa, od kojih sam ovdje spomenuo samo neka, Crnčecov me dopis ipak iznenadio, a priznajem i šokirao, jer je u svim negativnostima koje tvore cjelinu nažalost sad već europski glasovite korumpiranosti hrvatskoga pravosuđa, upravo on otišao najdalje - do samoga kraja, obzirom da je Crnčec u njemu od mene pismeno zatražio da ispoštujem nezakonito pravomoćno rješenje (u kojem sutkinja Jadranka Jeličić nije navela nikakav zakonski temelj po kojem ga je donijela – vidjeti Dokument 4 - i kojim je, kako ćemo vidjeti, izravno prekršila čl. 3 Opće deklaracije o ljudskim pravima, čl. 2 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i čl. 21 Ustava RH – tj. akte najviše pravne snage)[6] kojim mi je pravomoćno osporeno samo moje temeljno ljudsko pravo na život, što je javno i jasno potvrdio i Hrvatski helsinški odbor, koji je bio dobro upoznat s cijelim slučajem, kako se to vidi i iz članka u Slobodnoj Dalmaciji od 31. 3. 2012., str. 6, pod naslovom: „HHO: Ante Vranković je u pravu“ (Dokument 3).

Time je Crnčec, zatraživši od mene implicite, ali jasno da se pokorim pravomoćnom osporavanju mojeg temeljnog ljudskog prava na život, u ime Ministarstva pravosuđa RH čijim pečatom je ovjerio taj svoj dopis od 14. 9. o. g. (Dokument 1-2), od mene zapravo de iure i de facto pismeno zatražio da – umrem(!).

                                                                                                                                     Riba smrdi od glave.

                                                                                                                                               Narodna poslovica

Pročitavši taj dopis pomoćnika ministra pravosuđa g. Ivana Crnčeca, shvatio sam da taj dokument na najjasniji mogući način pokazuje gdje je žarište korupcije unutar hrvatskoga pravosuđa i uprave na koju je pred mjesec dana izrijekom upozorio predsjednik njemačkog Bundestaga g. Norbert Lammert, jer svojim položajem u tijelu uprave zaduženom za pravosuđe, i svojim vrlo arogantnom i, kako ćemo vidjeti, ničim prikrivenom činjenjem zla (=pokvarenost tj. korupcija), g. Ivan Crnčec doista predstavlja oličenje svega onog negativnog što je pred mjesec dana naveo g. Lammert kao razloge koji u ovom času onemogućavaju ulazak Hrvatske u civilizacijski krug zemalja članica EU: neprihvatljivu količinu korupcije u hrvatskome pravosuđu i upravi.

Shvativši to, shvatio sam i da je upravo Crnčecov dopis i njegovo žigom Ministarstva pravosuđa ovjereno šokantno traženje da ispoštujem nezakonito rješenje kojim mi je osporeno samo temeljno ljudsko pravo na život - što je potvrdio i Hrvatski helsinški odbor (HHO – Dokument 3), a za što je g. Crnčec kako ćemo vidjeti znao - tj. da umrem, možda najznakovitija tema o kojoj bih iz svojih brojnih iskustava sa svjesno destruktivnim i šikanoznim postupanjem hrvatskoga pravosuđa ovdje danas mogao govoriti.

No da napokon krenem na izlaganje: glede mojeg predmeta, povodom kojeg mu se uz svoj vlastiti obratila, gospodin Crnčec je gospođi Landeka napisao sljedeće: „Prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima, svatko u Republici Hrvatskoj je dužan poštovati pravomoćnu i ovršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.“ (vidjeti Dokument 2).

Ovakva Crnčecova službenim žigom ovjerena tvrdnja je zapanjujuća iz barem tri razloga:

                                                                                             Neznanje je manipulatorovo osnovno oružje.

                                                                                                                            dr. Isabelle Nazare-Aga, psiholog

Prvo – iz činjenice da je Crnčec izrijekom zatražio da se pokorim pravomoćnoj sudskoj odluci tj. rješenju sutkinje Jadranke Jeličić u predmetu R1-22/06 od 28. rujna 2009., neinformirani čitatelj, koji ne zna činjenice i stvarno stanje stvari, logično bi mogao zaključiti da ja to ne činim[7], kada g. Crnčec to od mene traži.

Činjenično stanje je međutim upravo suprotno, jer se svojim štrajkom glađu, u kojem sam do danas izgubio preko 60 kg (vidjeti Dokument 27) ja zapravo striktno pokoravam toj sudskoj odluci, kojom mi je na traženje odvjetnice Diane Zoričić od strane sutkinje Jadranke Jeličić „u ime Republike Hrvatske“ osporeno pravo na život[8], na način oduzimanja mojih, kako će te to uskoro vidjeti iz priložene dokumentacije, zapravo vrlo skromnih sredstava za život, i što je vrlo decidirano i jasno potvrdio i Hrvatski helsinški odbor  u Slobodnoj Dalmaciji od 31. 3. 2012., u članku: „HHO: Ante Vranković je u pravu“ (Dokument 3), a što je pomoćniku ministra Miljenića g. Ivanu Crnčecu bilo poznato, obzirom da je preslik tog članka njegovo Ministarstvo primio još 5. 4. o. g., kako to očituje nadnevak na povratnici te pošiljke (Dokument 3), baš kao što su mu bili i/ili jesu poznati i brojni drugi dokazi tj. dokumenti izdani od raznih državnih i lokalnih tijela i službi (Službe za gospodarstvo – Ispostave Hvar, Porezne uprave – Ispostave Hvar, Grada Sv. Ivan Zelina, Prekršajnog suda u Sv. Ivanu Zelini, Visokog upravnog suda u Zagrebu, Službe za socijalnu skrb u Sv. Ivanu Zelini i Privredne banke Zagreb)[9] njih ukupno 30, koji svi implicite potvrđuju da mi je njegova kolegica pravnica, odvjetnica Diana Zoričić, uz pomoć svoje i Crnčecove kolegice pravnice, sutkinje Jadranke Jeličić, doista de iure i de facto osporila temeljno ljudsko pravo na život, čime je izravno, na uz fizičko ubojstvo najteži mogući način prekršila čl. 6 i 7 Kodeksa odvjetničke etike[10], učinivši to uz prešutan blagoslov Crnčecovih kolega pravnika iz disciplinskih tijela Hrvatske odvjetničke komore s „volonterom“ g. Predragom Labanom[11] na čelu, što sam vrlo podrobno opisao u više dopisa poslanih u Crnčecovo Ministarstvo.

Drugo – obzirom da je Crnčecu iz mnogobrojne dokazne dokumentacije zaprimljene u njegovu Ministarstvu (što dokazuju nadnevci na povratnicama mojih pošiljki i potvrdama o slanju faxa od: 27. 3., 5. 4., 18. 5., 4. 6.,  9. 7., 30. 7, i 9. 8.)[12] bilo jasno da mi je, kako smo već vidjeli, višestruko nezakonitim, zakonski neutemeljenim i neljudskim rješenjem sutkinje Jeličić osporeno pravo na život, kao i da je tu činjenicu potvrdio i Hrvatski helsinški odbor, te da je on svejedno od mene tražio da se ja toj i takvoj odluci pokorim, a što ja --- u štrajku glađu u kojem sam do rujna, kada je Crnčec pisao svoj dopis (Dokument 2) izgubio više od 50 kg, o čemu je opširno pisao i vjerojatno najutjecajniji hrvatski dnevni list, „Večernji list“ koji je 29. 8. na str. 17 objavio i moju usporednu fotografiju 1. i 155. dana štrajka (Dokument 27), pa je Crnčec za taj moj gubitak tjelesne mase od 50 kg sigurno znao, što je i sam potvrdio u svojem dopisu od 14. 9. u kojem moj štrajk izrijekom spominje kao nešto s čim je „upoznat“ (Dokument 2) --- i činim, jasno je da je Crnčec zapravo od mene svjesno implicite zatražio da umrem, što pravno govoreći predstavlja otvorenu, svjesnu šikanu na smrt, i to, da stvar bude gora, ovjerenu službenim potpisom i pečatim Ministarstva pravosuđa RH (Dokument 2)!

Treće – osobito me začudilo to da je Crnčec ovakvim svojim traženjem na sebe i na svoje Ministarstvo preuzeo izravnu odgovornost za moju smrt u štrajku glađu ukoliko do nje dođe - a sva je prilika da će doći - jer ta odgovornost, barem ne direktna, do njegovog dopisa od 14. rujna 2012. nije postojala.

Do tog su naime dana i Crnčecova opisanog traženja da ispoštujem nezakonito i neljudsko pravomoćno rješenje kojom mi je osporeno pravo na život, za moju predstojeću smrt u štrajku glađu bile odgovorne jedino odvjetnica Diana Zoričić koja je navedeno osporavanje mojeg prava za život sudski zatražila, sutkinja Jadranka Jeličić koja je takvom njezinom neetičnom traženju nezakonito udovoljila, te Hrvatska odvjetnička komora, čija disciplinska tijela na moje 2 disciplinske prijave od 13. 3. i 13. 9., u kojima sam temeljem 30 dokumenata dokazao da mi je njihova prijavljena članica Diana Zoričić osporila samo moje temeljno ljudsko pravo na život, a koje sam obje službeno poslao i Ministarstvu pravosuđa[13], pa je g. Crnčec za njih znao – do dana današnjeg, niti nakon 60 izgubljenih kg nisu poslala nikakav odgovor.

Nakon Crnčecova dopisa kojom je on izrijekom zatražio da ispoštujem nezakonito pravomoćno sudsko rješenje kojim mi je osporeno samo pravo na život, što svojim odlaskom u smrt ja i činim, Ministarstvo pravosuđa i Crnčec osobno su postali odgovorni za moju smrt i za javno kršenje mojeg Ustavom i međunarodnim konvencijama zagarantiranog prava na život, što pokazuje zapanjujuću količinu arogancije i svjesnog činjenja zla od strane Ministarstva pravosuđa RH (čijim žigom je Crnčec ovjerio to nakaradno traženje) koje time vlastitog građanina i poreznog obveznika javno šikanira na smrt, iz čega pak proizlazi da „korupcija u hrvatskoj upravi i pravosuđu“ o kojoj je govorio predsjednik Bundestaga g. Lammert, ima svoje žarište u Ministarstvu pravosuđa, i posve konkretno – u osobi njegova visoko rangiranog djelatnika g. Ivana Crnčeca.

Crnčecova šikana na smrt nije bila nikakva „zabuna“ –

 iz dokumentacije koju je imao u rukama, on je dobro znao što čini

Ovdje je osobito važno istaći činjenicu da je --- iz dokumentacije službeno zaprimljene u Ministarstvu pravosuđa, koje sam od samog prvoga dana mojeg štrajka glađu 27. 3. 2012., u kojem sam do sad izgubio preko 60 kg, detaljno informirao o svim važnijim činjenicama vezanim uz taj štrajk, što nepobitno dokazuju povratnice tj. potvrde o slanju i primitku mojih dopisa putem pošte i faksa[14] --- gospodin Ivan Crnčec bio odlično upoznat s mojim predmetom i mojim štrajkom, i da je svojim dopisom od 14. 9. o. g. (Dokument 1-2) on, kako ćemo to uskoro vidjeti iz priloženih dokaza, svjesno od mene implicite zatražio moju smrt.

Krenimo redom:

I. - Crnčec je već 27. 3. o. g. znao da mi je koncem 2009. sudski osporeno pravo na život

Iz dopisa pod naslovom: „Razlozi zbog kojih sam započeo štrajk glađu ispred ureda predsjednika Hrvatske odvjetničke komore“[15], (Dokument 5-8) kojeg je, kako to dokazuje nadnevak na povratnici, Crnčecovo Ministarstvo pravosuđa primilo dana 27. 3. 2012. (Dokument 8), g. Crnčec je znao da je točna moja tvrdnja da mi je rješenjem sutkinje Jadranke Jeličić u predmetu br. R1-22/06 od 28. rujna 2009. (Dokument 4) ta sutkinja doista osporila samo moje temeljno, Ustavom i međunarodnim konvencijama zajamčeno ljudsko pravo na život, jer sam tom dopisu priložio i Potvrdu o mojem imovnom stanju izdanu od Porezne uprave Hvar dana 27. 10. 2011. (Dokument 7), iz koje se vidjelo da sam nakon njezina rješenja iz 2009., tijekom cijele 2010. i 2011. godine uprihodio ukupno 7.957,49 kn, što nije dovoljno za život ni u mnogo manjem vremenskom periodu, a kamoli tijekom 22 mjeseca, od 1. 1. 2010. do 27. 10. 2011. na koje se navedena Potvrda odnosila.

II. – Crnčec je već 5. 4. o. g.  znao da je HHO upoznat s cijelim slučajem i da podržava moj štrajk

Iz sadržaja novinskog članka pod naslovom: „HHO: Ante Vranković je u pravu“, (Dokument 3) kojeg je, kako to dokazuje nadnevak na povratnici, Crnčecovo Ministarstvo pravosuđa primilo 5. 4. 2012. (Dokument 3), g. Crnčec je znao da je Hrvatski helsinški odbor detaljno upoznat s mojim predmetom, te da podržava moj legitimni štrajk glađu kojeg sam provodio u nužnoj obrani svojeg temeljnog, Ustavom i međunarodnim konvencijama koje je RH odavno potpisala zajamčenog prava na život, ali je on usprkos tome, kako smo vidjeli iz njegova dopisa od 14. 9., svjesno gazeći time ista moja ustavom i konvencijama zajamčena prava, od mene zatražio da se „pokorim“(!) nezakonitom rješenju kojim mi je osporeno ljudsko pravo na život, tj. da umrem.

III. – Crnčec je već 24. 4. o. g. imao sve dokaze da mi je doista osporeno pravo na život

Iz mog dopisa zaprimljenog u Ministarstvu pravosuđa 24. 4. o. g. (Dokument 9-11) kojeg sam g. Crnčecu poslao kao odgovor na njegov dopis od 17. travnja (Dokument 12 - na koji ću se zbog brojnih Crnčecovih svjesnih manipulacija u njemu još vratiti), te uz kojeg sam mu kao Privitak 2 (vidjeti Dokument 11 i 13-21) priložio cjelokupan tekst i sve dokaze moje disciplinske prijave od 13. 3. o. g., g. Crnčec je znao da sam ja (zbog toga što me njegova kolegica, zavidna na moj uspjeh, namjerno minirala u završetku fakulteta na kojem mi je nakon primitka Rektorove nagrade 1995. godine bilo obećano mjesto asistenta na Odsjeku za povijest umjetnosti – vidjeti Dokument 10/b) godinama, sve dok u tome rješenjem sutkinje Jadranke Jeličić koncem 2009. godine nisam spriječen, skromno živio od iznajmljivanja dvaju apartmana od 3 i 6 kreveta u nevelikoj roditeljskoj vikendici (108 m2 – vidjeti Dokument 4) u Ivan Dolcu na Hvaru, o čemu nepobitno svjedoče uplate mojih gostiju iz travnja-kolovoza 2009. (vidjeti ovdje Dokumente 17-21), od kojih sam u tom periodu primio ukupno 18.024 kune (Dokument 14 i 17-19), od čega sam (vrlo) skromno živio. No, obzirom da je posljedica rješenja sutkinje Jeličić iz 2009. bila da sam od odvjetnice Diane Zoričić od lipnja-rujna 2010. nadalje bio spriječen u iznajmljivanju, tijekom cijele 2010. i 2011. sam zaradio ukupno 7.957,49 kuna (Dokument 7 i 16), pa sam stoga od Grada Sv. Ivan Zelina dana 10. 11. 2010. primio novčanu pomoć u iznosu od 2.500 kn, kao „potporu u teškim materijalnim prilikama“ (Dokument 15), te sam se, da bih preživio, do sada već i po nekoliko puta zadužio na sve strane, jer mi je posao, kao što je slučaj i kod ostalih 400.000 nezaposlenih građana RH, nemoguće naći, jer ga naprosto nema (Dokument 10/c). Iz tog razloga me sud u Sv. Ivanu Zelini dana 14. 12. 2010. oslobodio plaćanja novčane kazne za prometni prekršaj, kao i plaćanja sudskih troškova, „jer bi se plaćanje istih negativno odrazilo na njegovu (=moju) egzistenciju“ (Dokument 22/a), iz čega je razvidno da u Hrvatskoj ima čestitih sudaca (sutkinja gđa Mira Kušić) koji u svojem radu poštuju ljudski život koji je zaštićen Ustavom i međunarodnim konvencijama, premda to sutkinja Jeličić i savjetnik ministra pravosuđa Crnčec tj. simbolična dvotrećinska većina hrvatskoga pravosuđa - ne čine.

IV. Crnčec 4. 6. dobiva nalaze koji potvrđuju moj štrajk glađu (u kojem sam izgubio 60 kg!) kao istinit

Iz mog dopisa zaprimljenog u Ministarstvu pravosuđa 4. 6. o. g. skupa s EKG nalazom od istog dana (Dokument 23-25), koji je pokazao da mi je broj otkucaja srca s 80 (Dokument 26/h) pao na 50 (Dokument 24), što je nepobitan dokaz autentičnosti i istinitosti mojeg štrajka, te iz mojeg bolničkog nalaz zaprimljenog u Crnčecvovu Ministarstvu 28. 5. 2012. (Dokument 26), u kojem mi je kao posljedica štrajka glađu dijagnosticirana hipoglikemija i povećanje jetre (Dokument 26/b) očito je da je g. Crnčec je znao da ja doista štrajkam glađu, što je u svojem dopisu od 14. 9. 2012. uostalom izrijekom i potvrdio riječima: „Ministarstvo je s tim upoznato.“ – vidjeti Dokument 2, ali je, nakon što sam u tom času izgubio već više od 50 kg (vidjeti sliku iz Večernjeg lista od 29. 8. 2012. – Dokument 27), on preko gospođe Landeka od mene svejedno svjesno pismeno zatražio da ispoštujem nezakonitu odluku kojom mi je osporeno pravo na život tj. da umrem, što je - vjerujem da ćete se s time svi složiti - doista divljaštvo prvoga reda.[16]

Dok besramni manipulatori, klevetnici i gazitelji ljudskih prava poput Ivana Crnčeca

budu djelatnici Ministarstva pravosuđa RH, korupcija u pravosuđu i upravi se neće smanjiti

                Iz dokumentacije koju ste upravo vidjeli, sasvim je jasno da se u slučaju Crnčecova izričitog traženja da se „pokorim“(!) nezakonitom rješenju kojim mi je osporeno samo moje temeljno ljudsko pravo na život – što ja štrajkom glađu i činim – ne radi ni o kakvoj „zabuni“ kojom bi Crnčec, nesvjestan onoga što čini, implicite zatražio moju smrt, jer je iz svega očito da je on dobro znao sve relevantne činjenice, a samim time i jedinu moguću posljedicu svojeg traženja na kojem je i nakon što sam već izgubio više od 50 kg (Dokument 27), on i dalje u ime Ministarstva pravosuđa RH inzistirao – moju smrt.

                Da se u tom šokantnom traženju iznesenom u njegovu dopisu od 14. 9. nažalost ne radi ni o kakvom Crnčecovu pojedinačnom ispadu, pokazuje i dopis kojeg mi je on poslao 17. 4. 2012. (svakako pažljivo usporediti Dokument 9-11 i Dokument 12).

                U tom dopisu Crnčec se bavio gotovo isključivo najvulgarnijim i najmalicioznijim izvrtanjem poznatih mu činjenica, pa sam mu stoga ja uz svoj odgovor morao iznova slati dokumentaciju koju je njegovo Ministarstvo (barem) jednom prije toga već primilo (Dokument 9/b i 10/b).

                Tako je Crnčec 17. 4. implicite pismeno ustvrdio da ja želim da njegovo Ministarstvo utječe na odluke Hrvatske odvjetničke komore, iako sam ja zapravo tražio smo to da zbog toga što su mi od srane njegove kolegice pravnice, sutkinje Jeličić oduzeta sredstva za život - pa se stoga nalazim u izrazito teškoj situacije borbe za elementarno preživljavanje – Ministarstvo pravosuđa apelira na HOK da moj predmet bude riješen što hitnije i po zakonu (usporediti Dokumente 9 i 12).[17]

Dalje, u svojem neprikrivenom izvrtanju činjenica u svrhu stvaranja dojma da se u mom konkretnom slučaju radi o mnogo većoj i vrjednijoj roditeljskoj vikendici nego što je to zapravo slučaj, Crnčec je išao toliko daleko da je zbrojio površinu vikendice (108 m2), s površinom okolnoga dvorišta (163 m2) (Dokument 4/a)– kako bi dobio ukupnu površinu od 271 m2 (Dokument 12/d) – koja se osim u njegovom dopisu nigdje drugdje ne spominje, pa je jasno da se tu radi o Crnčecovom perfidnom izmišljaju, sračunatom na to da u očima trećih osoba koje ne znaju stvarno stanje stvari, stvori sasvim iskrivljenu, pogrješnu sliku o biti srvari.

                                                                                                  Lažemo smo onda kada pokušavamo prikriti nešto

                                                                                                                                za što znamo da je nedopušteno.

                                                                                                                                    dr. M. Scott Peck, psiholog

No, ono što je Crnčec potom učinio, prelazi zaista sve granice dobrog ukusa. Iako je iz dokumentacije koju sam njegovu Ministarstvu poslao još u siječnju 2010. (Dokument 10/b) Crnčec znao da sam ja sebe, sve do nezakonitog rješenja sutkinje Jeličić bio sam uzdržavao vlastitim radom, iznajmljujući 2 apartmana u roditeljskoj vikendici u Ivan Dolcu, i to stoga što me nakon smrti mojih roditelja Crnčecova kolegica pravica, odvjetnica Diana Zoričić iz zavisti svjesno minirala u završetku fakulteta na kojem mi je nakon primitka Rektorove nagrade bilo obećano radno mjesto (Dokument 9/a, 10/a-b), on me ipak posve neutemeljeno, te svjesno lažno i maliciozno prikazao kao nekakvog probisvjeta kojem on mora tumačiti da bih ja „materijalna sredstva za život trebao osigurati vlastitim radom“, kao da ja to 6-mjesečnom godišnjom brigom oko vikendice koju bi drukčije bilo nemoguće iznajmljivati, sve do rješenja sutkinje Jeličić, nisam činio, a Crnčec je iz 19. 1. 2010. godine u njegovu Ministarstvu zaprimljene dokumentacije znao da sam ja još od 1996. upravo to i činio, i da je stoga njegova manipulacija kojom me prikazao kao neradnika, zapravo drska laž, kojom je on po principu „napad je najbolja obrana“ u ovom „slučaju“ krivnju sa svojih kolega Zoričićeve, Jeličićeve i Labana zlobno prebacio na mene, kojeg njih troje (sada i uz njegovu pomoć) svjesno šalju u smrt.

Kako bih mu dokazao da nisam neradnik kakvim me prikazuje, i kako bih njemu i njegovu Ministarstvu (naivno) pružio šansu da bar malo isprave zlo (lat. malus) počinjeno od svojih kolega: odvjetnice Zoričić, sutkinje Jeličić i „volontera“ iz disciplinskih tijela Hrvatske odvjetničke komore, (koji mi sve do danas nisu poslali odgovor na moje disciplinske prijave od 13. 3. i 13. 9. o. - perfidno time na način organiziranog kriminala (kao i u poznatoj Aferi Zadro, u kojoj su isto to činili čak 10 godina) štiteći svoju kolegicu Dianu Zoričić) Crnčeca sam 23. 4. dobrohotno pismeno zamolio da mi pomogne naći posao, te sam mu obećao da ću u slučaju da ga dobijem, odmah prekinuti štrajk glađu (Dokument 10/c), ali na tu moju molbu ja od g. Crnčeca, već 7 mjeseci, sve do danas, nisam dobio odgovor!

Umjesto da mi pomogne pronalaženjem posla, Crnčec je u dopisu od 14. 9. (Dokument 1-2), kako smo vidjeli, od mene implicite zatražio da umrem, (što je uostalom u interesu i njegovim kolegama iz Hrvatske odvjetničke komore, radi naknade niza šteta koje su mi svojim nezakonitim postupcima i propustima svjesno počinili).

Ovo Crnčecovo krajnje šikanozno službeno traženje predstavlja doista neoboriv dokaz da je korupcija u hrvatskom pravosuđu i upravi zapanjujuća, i da je doista nespojiva s parametrima EU, kako je to 13. 10. kazao g. Lammert, ali i locira bit problema, jer bi situacija u hrvatskom pravosuđu zasigurno bila bolja kada bi posao savjetnika ministra pravosuđa obavljala osoba koja ne bi ovoliko arogantno demonstrirala „nedodirljivost“ ljudi iz pravosuđa, koja vjerojatno i jest glavni razlog njegove korumpiranosti, te koja će u slučaju moje smrti na traženje g. Crnčeca i Ministarstva pravosuđa RH, zacijelo postati sramni hrvatski „brand“ europskoga glasa.

NAJVAŽNIJI IZVORI I LITERATURA

IZVORI (kronološkim redom)

Razlozi zbog kojih sam započeo štrajk glađu ispred ureda predsjednika Hrvatske odvjetničke komore g. Andreisa, dopis primljen u Ministarstvu pravosuđa dana 27. 03. 2012. (vidjeti nadnevak na povratnici), dostupno na web adresi: http://www.scribd.com/doc/93976606/Razlozi-koji-su-me-primorali-na-miran-prosvjed-%C5%A0trajkom-gla%C4%91u-ispred-doc

Šešo, M.: HHO: Ante Vranković je u pravu, Slobodna Dalmacija, 31. 3. 2012., str. 6,  scan članka primljenog u Ministarstvu pravosuđa dana 05. 04. 2012. (vidjeti nadnevak na povratnici), dostupan na web adresi: http://www.scribd.com/doc/87463948/HHO-Ante-Vrankovi%C4%87-je-u-pravu-Slobodna-Dalmacija-31-o%C5%BEujka-2012-str-6

Dopis Hrvatskoj odvjetničkoj komori od 4. 6. 2012., primljen u Ministarstvu pravosuđa istoga dana, (vidjeti nadnevak na potvrdi o slanju faksa), dostupan na web adresi: http://www.scribd.com/doc/95828308/Dopis-Hrvatskoj-odvjetni%C4%8Dkoj-komori-od-4-6-2012

Otvoreno pismo novinarki Večernjeg lista gospođi Ružici Cigler od 8. 7. 2012., primljeno u Ministarstvu pravosuđa

09. 07. 2012., (vidjeti nadnevak na potvrdi o slanju faksa), dostupno na web adresi: http://www.scribd.com/doc/99507388/%C5%A0trajk-gla%C4%91u-ispred-ureda-predsjednika-HOK-a-Lea-Andresia-STANJE-NA-DAN-8-srpnja-2012

Izvještaj o sramnom javnom ispadu dr. Lea Andreisa pred vlastitom odvjetničkom kancelarijom, poslan faksom ministru pravosuđa RH g. Orsatu Miljeniću 30. 07. 2012., primljen u Ministarstvu pravosuđa istoga dana, (vidjeti nadnevak na potvrdi o slanju faksa), dostupan na web adresi: http://www.scribd.com/doc/101428788/Sramni-javni-ispad-dr-Lea-Andreisa-kojeg-posvjedo%C4%8Duju-otisci-njegovih-prstiju

Škalić, Marina: Štrajk glađu: Ante Vranković od ožujka izgubio 50 kilograma, Večernji list, 29. 8. 2012., str. 17

Otvoreno pismo predsjedniku Hrvatske odvjetničke komore g. Robertu Travašu od 22. 10. 2012. primljeno u Ministarstvu pravosuđa 23. 10. 2012., (vidjeti nadnevak na povratnici), dostupno na web adresi:  http://www.scribd.com/doc/112352394/Otvoreno-pismo-predsjedniku-HOK-Travasu-22-10-2012

Svi ostali relevantni izvori dostupni su na web adresi:  http://www.scribd.com/ante_vrankovi%C4%87

LITERATURA (abecednim redom)

Nazare-Aga, Isabelle: Manipulatori su među nama, prevela Marijana Hrelja, Škorpion, Zagreb, 2006.

Scott Peck, M.: Ljudi laži, preveo Darko Milošević, VBZ, Zagreb, 1999.

Vranković, Ante: Afera plagijat – otvoreni dossier, EA, Sveti Ivan Zelina, 2009.

Ovo izlaganje je, zajedno sa svim pripadajućim dokumentima, dostupno na web adresi:

http://www.scribd.com/doc/114165686/Ministarstvo-pravosudja-i-kultura-smrti-izlaganje-12-11-2012