Postoji vještina letenja, ili bolje rečeno, štos. Štos je u tome kako da se bacite na zemlju i promašite. (Douglas Adams)

Jutros čitam da je ministar nečega izjavio kako poslodavci hrane radnike i da su stoga pravi domoljubi i kako im on zahvaljuje u ime tih radnika i tako dalje. I sad, ne samo što sam ostala paf na toliku količinu glupavosti tog nekog ministra, nego sam još s tim izašla i van.

Stalno govorim da političari nisu s naše planete. Uzalud je nadati se da će oni išta promijeniti u našoj situaciji, oni jednostavno ne znaju kakva je naša situacija. Oni ne mogu pojmiti što znači stvarno raditi – voziti kamion, nositi poslužavnik, objašnjavati djeci kondicional, šiti, loviti ribu... ti ljudi nikada nisu radili. Oni su cijeli život samo hvatali veze i misle da je to rad. Oni nam ne mogu promijeniti ovo sranje čak i da hoće, čak i da misle da im je to posao, čak i s najboljom namjerom, jer ne znaju ni što bi mijenjali, ni zašto, ni kako. Oni misle da i nas plaćaju Todorić i Tedeski kao njih. Oni su s druge planete.

No ne treba se gristi zbog toga, nigdje nije bolje.

Nema ništa licemjernije nego što je usporedba hrvatske „zaostalosti“ s američkim „napretkom“ ili slično. Ameri svoj progres duguju dugom nizu zločina za koji većina ljudi ne zna. Dok je u Hrvatskoj bila „diktatura proletarijata“ i radne akcije kojima su naši starci izgradili zemlju, a danas njima plaše djecu moderni ustašoidi kojima je škola mrska, tada su Ameri imali rasizam i ropstvo. Sjećate se one ženske koja nije htjela sjesti u dio busa za „obojene“? To vam je bilo u doba kad se takvo što nigdje na europskom kontinentu nije moglo ni zamisliti! Martin Luther King je pred kućom nalazio zapaljene križeve, taj čovjek je morao povesti tisuće obespravljenih slugu u „zemlji slobodnih ljudi“ na Capitol Hill u Washingtonu da tamo kažu da oni nisu životinje!

I dan danas je rasizam velik problem u toj lažljivoj državi, tako da ne dopuštam da mi oni sole pamet.

A vi kako hoćete.

Oni ne znaju ni vlastitu gramatiku, uostalom.

Prevrćući ove nujne misli, doklepetala sam iz svojeg kvarta u centar. Budući da stalno pričam, što na umu, to na drumu, naročito kad je to neumjesno, spomenem tako i tu budalu od ministra i kako je ista zahvalila poslodavcima što hrane radnike i očekujem sad zgražanje svojeg slučajnog auditorija.

Ali ne. Oni tu ne vide ništa sporno.

Pa pitam još jednom: je li vama išta čudno u ideji da poslodavci hrane radnike?

A oni će, naravno da poslodavci koji isplaćuju redovite plaće...

To je taj novi moment. Kad ne osjećaš zemlju pod nogama.

Jesam li ja to upravo poletjela?