Sjećate li se vi rata? Ja se sjećam Zagreba u ratu.

Tada sam bila studentica i stanovala sam u Novom Zagrebu, u zraku je bila neka čudna atmosfera. Po cesti su hodali dečki u crnim košuljama s pištoljima i noževima za pojasom. Na kapama su imali hrvatski grb i izgledali krajnje opasno.

Kasnije sam upoznala jednog, bio je obična budala, ali mu se to nisam usudila reći jer je uvijek bio naoružan. U to doba sam ljudima govorila točno što mislim o njima, ovo je bio prvi put da me bilo strah. Kasnije sam navikla od straha prešutjeti što mislim. Svašta rat nauči čovjeka.

Ti ljudi su hodali po vratima zgrada i tjerali Srbe iz stanova bombama i puškama, a otkrivali su ih po imenima na ulazu, ti ljudi su vam govorili da se gubite iz njihove Hrvatske ako vam se ne sviđa, ti ljudi su meni nudili kavu iz fildžana ukradenih od mrtvih Bosanaca u Bosni „gdje hrvatska vojska nikad nije bila“, ti ljudi su stvorili ovu prodanu, jadnu državicu u kojoj laž, bijeda i krv vrište iz svakog ugla i svi hodaju kao drogirani.

I kad je onaj nakazni, krivozubi „mini-Tito“ zakriještao da „imamo Hrvatsku“, što se dogodilo?

Dogodilo se da su promijenjene ploče s nazivima ulica. Svaka jebena ulica dobila je drugo ime. I dogodilo se da smo postali kmetovi, ali se to ne smije reći.

Državu danas ima čovjek koji se nikad ne pojavljuje u medijima i koji plaća klaune za koje glasamo. Jedan moj susjed poznavao ga je kad je još bio cvjećar, kaže da je to zlo od čovjeka, da je prevario puno ljudi. Njegov otac je ukrao neku veliku lovu u tvornici koja je pravila ili prodavala pegle i zbog toga bio u zatvoru. Tako je valjda Todorić došao do početnog kapitala? Kao i svi naši „poduzetnici“, uostalom. Zato su i istjerali sve novinare i dali tim istim „poduzetnicima“ novinske kuće i televizije, da se to nikad ne sazna.

Sad mediji služe da nas masovnom hipnozom iz dana u dan uvjeravaju da živimo u slobodnoj i „neovisnoj“ državi. Ako neku laž ponavljaš dovoljan broj puta, ona postane istina. (Ne kažu „nezavisna“ da ne bi podsjećala na Pavelićevu, nju crkvenjaci ipak nisu mogli rehabilitirati, previše grobova je ostalo, previše je još živih sjećanja, makar se svojski trude, mora se reć).

Zemlja zombija.

Imamo najskuplji telefon, struju, hranu, odjeću. U mojoj ulici ima već desetak obitelji za koje znam da su odjavile telefon. Skupo im je, imaju samo mobitele i štede kod poziva.

Neki dan u dućanu vidim da su smokve, maslinovo ulje, riba, sve iz Tajlanda, Turske, Italije. Todorić više zaradi ako uvozi, ne isplati mu se kupovat od naših proizvođača. Oni grcaju u tišini, novinari koji bi pisali o tome dobili bi otkaz, a pravosuđe je ionako odavno kupljeno.

Ljudi rade i nisu plaćeni mjesecima, mladi ljudi se ne usuđuju imati djecu jer se boje čime će ih hraniti, penzioneri gladuju u svojim kućama izgrađenim sedamdesetih na koje će im sad udariti porez da ostanu i bez krova nad glavom.

Zemlja zombija.

Do sad je trebalo biti nereda, pobune, solidarnosti, jer ako se desilo tvom susjedu, ti si sljedeći, šta čekaš!?

Ali ne.

Znaju crkvenjaci i fašisti s kim imaju posla. Nas su porobili i deru nas nemilo, sad porobljavaju generacije nakon nas. Njima će netko dati lovu, a oni će pokloniti zemlju, šume, vodu, nacionalne parkove, otoke onome tko njima privatno plati, mi smo već sad podstanari u vlastitoj zemlji. To znači „imamo Hrvatsku“, naime.

A da marva šuti, dat će papigama na teveu da pričaju… recimoooo… o ćirilici u Vukovaru! Ploče s nazivima ulica i problematika frke oko njih. Vidite kako to pali. Odma dvajspet tisuća njih izađe na cestu i dignu larmu do neba, dok lopuže u tišini spremaju nekakav zločinački zakon kojim porobljavaju sljedeći komadićak ove razjebane zemlje.

Zemlja zombija.

Ponekad se potajno zanosim Krležom. Sanjam plameni vjetar. Ali meteorološke prilike su nepredvidive ovih dana. Nitko ne zna kad će što zapuhati.

A zapuhati mora.