Sve je počelo jedne večeri u studenom 2010. kad sam čistila kuću.

(Već me sad strah koliki će biti ovaj tekst, dragi moji, od onda je prošlo jaaako puno vremena i puno se toga izdogađalo. A znate kako je, stvari su povezane. Nema usamljenih događaja, usamljenih zemalja na planeti, što se dogodi u studenom, pokrenut će nešto sljedeće veljače, što se dogodi našem sučovjeku na drugom kraju svijeta, rezonira nevidljivim vezama kod nas, ništa nije nastalo iz ničega. Tako i ovo.)

Još sam imala televizor, bio je upaljen, ali je govorio tiho da mi ne kvari tok misli dok čekam da prođe Dnevnik i počne neka moja repriza. Dok sam nosila smeće u kantu na balkonu, usput sam čula o „najvećem curenju američkih diplomatskih dokumenata u povijesti“, vijest izrečenu tako ravnim glasom da me zbilja zaintrigiralo. Spomenula se riječ „vikiliks“, a kad sam se vratila pred ekran, prilog je već završio.

Nakon zadnjeg curenja diplomatskih dokumenata, američki predsjednik Nixon dao je ostavku. A ovo je veće od Watergatea i vijest traje par sekundi?

Smrdi li vama tu nešto?

Meni je bogme zaudaralo. Ako ovako prelijeću preko toga, sve što kažu naknadno bit će laž. To se piše WikiLeaks, mislila sam na putu prema kompjutoru. „Wiki“ je naziv za web stranicu koju mogu uređivati čitatelji, a „leaks“ su 'curkovi'.

Google: WikiLeaks.

Prvo sam mislila da je to neka hrpa napuhanih high-tech poluobrazovanih balavaca koji šibaju na brzinu napabirčene površne gluposti bez repa i glave, a onda sam našla blog osnivača WikiLeaksa, Juliana Assangea, iz 2006.

E, taj čovjek nikako nije poluobrazovan. On zbilja pokušava nešto promijeniti, on se ne zeza, dobro se potkovao znanjem sa svih strana i nije nikakav balavac.

„Koliko god pokušavao, ne mogu pobjeći od glasa patnje“, jedan je od citata iz njegovog bloga. On kaže, ako imamo samo ovaj život, ajmo onda od njega napraviti nešto. Da nas se potomci sjećaju s ponosom, dok gledaju naše tragove u boljem svijetu koji smo im ostavili.

Čujte, mene je ovo dobilo na prvu. Ima još o Tesli, Platonu, nekim matematičarima koje ne poznajem, o političarima i sistemu koji se upravo uspostavlja, o sistemu koji treba mijenjati, ali taj sistem ne želi biti promijenjen, o načinima na koji se on brani i o načinima kako se od borbe ne odustaje.

WikiLeaks su već u 4. mjesecu 2010. objavili video u kojem američki vojnici pucaju po civilima i gledajući kako se ljudi koprcaju u krvavoj kaši na tlu komentiraju: „Nice“. Lijepo. Assange je poslije rekao da riječ „nice“ nisu više mogli koristiti ni on ni ljudi s kojima je radio na uređivanju videa. Ako vas zanima, naći ćete ga pod nazivom „Collateral Murder“ na YouTubeu (Kolateralno umorstvo; nehajno ubijanje po svijetu Ameri zovu „kolateralnom štetom“, odatle ovaj naziv).

Dakle, 28. studenog 2010. krenula je lavina. Objavljena je prva rata od 250 tisuća procurjelih dokumenata.

Hillary Clinton, američka državna tajnica i šefica svih američkih ambasadora po svijetu, odnosno autora objavljenih depeša, na sva usta je izjavljivala da WikiLeaks ugrožavaju nacionalnu sigurnost, što valjda znači da će sad netko krenut u napad na Ameriku ili ovako nešto šašavo. Kod spinova nije bitna logika, bitno je ponavljanje riječi koje izazivaju neki psihološki učinak. Nacionalna sigurnost. Terorist. Sloboda. Ništa to ne znači, ali izaziva podsvjesnu reakciju. Nakon manje od tjedan dana, isto je izjavio i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, za kojeg sam ja glasala, a koji je tog trenutka za mene umro.

O, koliko je političara, novinara, javnih osoba tada poumiralo! Sva javnost puna je zombija, šupljih, površnih, nezainteresiranih lutaka čije riječi padaju po tlu kao mrtvo lišće i uspavljuju gledače Fox Newsa, CNN-a, Hrvatske televizije...

Još je izjavila da će se sad morat ispričavat po svim zemljama zbog neugodnosti koje je ovo curenje izazvalo. Nigdje nije spomenula ispriku žrtvama ratnih zločina njezine zemlje po svijetu.

Zatim se Assange predao britanskoj policiji.

Propagandna mašinerija je hvatala zamah da bi sva sila laži svom snagom zasula i Assangea, i njegove suradnike, i nas koji smo bespomoćno sjedili pred tipkovnicama nijemo zureći u ekrane zamagljenim očima.

Assange je optužen za silovanje. Laž. Assange do dana današnjeg ni za što nije optužen ni u jednoj zemlji. Njega se želi namamiti u Švedsku zato što švedski zakon dopušta njegovo držanje u samici bez prisutnosti medija i izručenje Americi gdje će ga po svoj prilici progutati mrak.

Assange je neodgovorno u javnost bacio 250 000 dokumenata zbog kojih bi netko mogao poginuti. Laž. Dokumenti su se dugo i mukotrpno redigirali, brisala su se imena, pazilo se na svakog čovjeka, osim na američke diplomate, industrijalce i političare. Saznalo se da je iračka veleposlanica obećala Saddamu prijateljstvo dva tjedna prije nego će mu zemlju zasuti bombama. Nepročišćene dokumente je u javnost pustio David Leigh, arogantni Guardianov novinar, za vrijeme dok je Assange već bio u kućnom pritvoru, objavivši u knjizi lozinku kojom se otvaraju originali zaštićeni enkripcijom, a nalaze se na torrentu The Pirate Baya. Usprkos ovom neshvatljivom propustu, do danas nije utvrđeno da je ijedan nevin čovjek nastradao zbog WikiLeaksa.

Bio je 9. prosinca 2010., pratila sam live blog na Guardianu i gledala video sa snimkom marice koja vozi Juliana Assangea u zatvor. Suze su mi išle od čiste nemoći. Veliki bankarski sustavi, Visa, MasterCard i PayPal odbili su prosljeđivati donacije za WikiLeaks koje su stizale sa svih strana svijeta. Veliki mediji nisu rekli ni riječi. Na HTV-u glavna vijest je bila da je pao snijeg.

Mainstream mediji koji su pisali o tome lupali su u ogromne bubnjeve prijesnih laži, brišući na internetu komentare u kojima su bili linkovi na WikiLeaks, informacije o mladom zviždaču Bradleyu Manningu koji ih je dostavio Assangeu, dok su puštali takve uvrede na račun Arapa i islama da bi kraj njih svaki neofašist iz naših podneblja izgledao kao žutokljunac.

Tada se probudio Anonymous.

Anonymous iz prosinca 2010. bio je eksplozija nastala iz nemoći da čovjek gleda silu, neljudsku, hladnu, bešćutnu mašineriju kako hladnokrvno gazi preko krvavih leševa tuđe djece govoreći da se "isplatilo" (Madeleine Galbraith), a kad se to hoće iznijeti na vidjelo, jednako tako bešćutno gazi po hrabrim pojedincima u vlastitom narodu i prisiljava ih da istinu plate životom. Svi koji su tada stali na stranu tih pojedinaca mogli su to samo anonimno, kao što će se vidjeti. Svi smo tada bili Anonymous.

(Drugi dio slijedi kad ga preuredim. Vrijeme je iluzija. Nije zdravo dugo piljiti u ekran, otiđite porazgovarati s nekim. Pojedite kakvu voćku. Pusa!)