 |
|
Autor:
Martina
Datum:
07.03.2013
Slika autor/izvor:
|
|
Objavi na:
|
|
|
Kao što sam napisala u prethodnom tekstu, Anonymous se pojavio kao iznenadna plima nezadovoljstva ljudi širom svijeta koji nikako drukčije nisu mogli spriječiti nepravdu koju su prisiljeni gledati.
Neću vam sad govoriti o porijeklu ovog naziva i počecima Anonymousa na portalu 4chan. Ali i oni su valjda plakali kao i ja kad su pustili na net programčić pod nazivom LOIC (Low Orbit Ion Cannon) koji instalirate, upišete URL stranice koju želite srušiti i čekate vrijeme za napad objavljeno na Twitteru. Sa svih strana svijeta tisuće kompjutora u istom trenutku počele su se spajati na MasterCard, svaki od njih nekoliko stotina puta u minuti, jer to LOIC radi. Sistem nije izdržao ovaj udar i MasterCard je izgubio vezu s netom, srušen je. Nekoliko puta. Pa Visa. Pa opet. I opet. I opet. To se zove DDoS napad (Distributed Denial of Service). Kako je financijski promet ovih sustava na internetu onemogućen, njima je to značilo veliku financijsku štetu. DDoS napadi bili su više izraz protesta nego „hakiranje“. Većina onih koji su skidali LOIC s neta pojma nema o informatici.
Lansirana je priča o zločestim hakerima koji skupljaju „botove“, tj. ubace vam virus i onda vaš komp reagira kao zombi, izvodi DDoS kad dotični haker to hoće, tako stotine kompjutora rade nešto za što njihovi vlasnici uopće ne znaju. Puno ljudi je reklo da nema ništa protiv. Kad već sami ne znaju rušiti te gadove, bar da pomognu na ovaj način.
To je trajalo sve dok se nije otkrilo da vam LOIC ne skriva vašu lokaciju; dok tučete, vi ste im vidljivi. Uslijedila su hapšenja. Na vrata studentskih spavaonica lupali su FBI specijalci s dugim cijevima i iz kreveta izvlačili klince u pidžamama, na portalima su se pojavili posprdni naslovi poput „Strašno lice Anonymousa“ uz sliku mlade cure s roza zečjim ušima, koja nema pojma o hakiranju, ali je na IRC kanalima pričala dobre viceve pa su joj dali da bude admin. Njezinim roditeljima je rečeno da je ona „terorist“, a oni su je izbacili iz kuće.
Twitter je zabrujao o zaštiti, oprezu, o potrebi za otporom i o još većoj potrebi za čuvanjem žive glave.
Uhapšeno je na desetke studenata, zaprepaštenih građana s čijih kompjutora se netko spajao na mrežu Anonymousa, zavladala je panika.
Nije prošlo mnogo, u medijima se pojavio Aaron Barr, direktor tvrtke za računalnu sigurnost iz Washingtona HBGary, vinuvši hakersku skupinu LulzSec među zvijezde.
Meni ni danas nije jasno zašto ovo nije jače medijski popraćeno u Hrvatskoj. Priča je toliko dobra i zabavna da je o njoj napisano nekoliko knjiga, stotine članaka, snimljeni su brojni intervjui, a skupina Anonymousa koja je sebe nazvala LulzSec, postala je planetarno popularna, neki od njih su pravi heroji, simboli otpora, nada ugnjetavanog čovječanstva i što sve ne.
Dakle, naš Aaron je u medijima najavio hvatanje vođa Anonymousa, osnivača i pokretača cijele gungule.
Sad, kako su Anoni notorno poznati po tome što nemaju vođu, a kamoli osnivače, što napadaju i ismijavaju svakoga tko se usudi govoriti u njihovo ime, priča im se nije svidjela. Nije im se svidjelo ni to što se nisu osjećali ugroženima pa je bilo očito da Aaron planira poslati u zatvor nekakve ljude koji luk nisu ni jeli, ni mirisali, a sve da bi se proslavio i, kao što se kasnije otkrilo, zaradio novac od prodaje tih podataka vlastima.
Pet ili šest njih okupilo se s namjerom da ovo osujete, pokrenuvši „Operaciju Payback“.
Kayla, navodno curica od 16 godina, poslala je Aaronu mail u kojem se predstavila kao njegov poslovni suradnik, tražeći lozinku za ulaz u internetski sustav tvrtke HBGary. Zatim je uslijedio požar: LulzSec u sastavu: Sabu, Topiary, Kayla, Tflow i još neki koje nisam do kraja upamtila (broj im varira, ovisno o izvoru), srušili su stranicu tvrtke, izbrisali originale i kopije svih poslovnih podataka sa servera, Aaronu su izbrisali hard disk na privatnom iPadu, onesposobili mu e-mail, ušli u njegov Twitter i profil na online igrici Warcraft. Sve se dogodilo 6. veljače 2011.
Najzanimljiviji plijen bilo je oko 45 000 e-mailova HBGaryja, u kojima se nalaze podaci prema kojima je američko Ministarstvo pravosuđa angažiralo najjaču odvjetničku tvrtku u Washingtonu, Hunton & Williams, da organizira operaciju rušenja WikiLeaksa. U strategiji tog rušenja nalaze se metode poput širenja laži, ucjenjivanja novinara (među kojima je Glenn Greenwald), iznuđivanja podataka itd. Od ovih e-mailova kasnije je Barrett Brown, novinar, pisac i aktivist, napravio web stranicu Echelon u kojoj detaljno analizira zlodjela američke vlade i kompanija koje s njom surađuju.
Ovaj hack je tako odjeknuo da su članovi LulzSeca pozivani u emisije (Topiary je na RT bio još onog znamenitog 9. prosinca 2010.), davali su intervjue i postali zvijezde, kako simpatizera i budućih hakera, tako i potjernica svih policija zapadnog svijeta.
O njemu je snimljena emisija Colbert Report, s poznatom zezancijom na Barrov račun: „Anonymous je gnijezdo stršljenova. Ja ću sad zabiti u njega svoj penis.“
Drugi hack LulzSeca zbio se istog proljeća, kad je mladi haker GeoHot probio zaštitu na svojem PlayStationu i stavio na blog uputstva kako se to radi. Onda je još zainteresiranima objasnio kako će na njemu igrati besplatne igrice, lišavajući tako Sony novaca od pretplata korisnika.
GeoHot je sličnu stvar napravio i na svojem iPodu 1 koji je dobio kao klinac. Apple ga je tom prilikom nagradio novčanom nagradom jer im je ukazao na propuste u softveru. Sony je, međutim, odlučio dići tužbu. U jednom danu ovaj dečko je uspio sakupiti toliko novaca od donacija širom svijeta da može platiti odvjetnika, ali njegovo povlačenje po sudu diglo je otprilike cijeli hakerski svijet protiv Sonyja.
Inače, nedugo prije toga, Sony je otpustio nekoliko informatičara za računalnu sigurnost, želeći uštedjeti. LulzSec su ih rušili četiri puta, ako se ne varam. Svi mediji su uz gromoglasan smijeh zatim prenijeli Sonyjev oglas u kojem su tražili informatičare, stručnjake za sigurnost. Bilo je još napada, kao nagrđivanje stranica NATO-a, nekih američkih ministarstava i objave osobnih podataka nekih pripadnika vlasti koji su zlostavljali bespomoćne ljude. Najsmješniji je bio Topiaryjev članak o smrti Ruperta Murdocha, koji su stavili na naslovnicu njegovog tabloida The Sun. Na Twitteru je pisalo: „We have joy, we have fun, we have messed up Murdoch's Sun!“ Ali obruč se oko njih već stegnuo. Svi mediji koji su prešutjeli epski napad na HBGary, prenijeli su vijest o Sabuovoj izdaji. Sabu, pokretač i vođa LulzSeca, uhvaćen je jer je krao novac s nekih bankovnih računa, kupovao robu i dao da mu se ona dostavlja na kućnu adresu. Pritom je par puta previdio da mu se isključio Tor, program za prikrivanje internetske adrese i on je nađen. Sabu je identificiran kao 29-godišnji Njujorčanin Xavier Monsegur, skrbnik dvoje male djece. Odveden je na policiju, gdje su mu zaprijetili da će ostatak života provesti u zatvoru. Da to izbjegne, pristao je surađivati s Federalnom policijom. Namamio je i sve ostale članove LulzSeca. Ne volim pisati o ovome, ali na savjesti mu je politički aktivist i haker Jeremy Hammond, Kayla (koja nije curica, nego Ryan Ackroyd, 24 god. iz Londona) i pisac najveselijih tekstova na internetu, Topiary, 18 godina, koji se zove Jake Davis. Za ovim malim plačem svaki dan.
Uh. Nije mi ovo drago pisati. Toliko smo se svi veselili pothvatima LulzSeca, njihovom cerekanju kad su ih na televiziji nazvali „Louise Boat“, izboru njihove muzike (od Topiaryja sam prvi put čula za slovenski bend Perpetuum Jazzile), njihovim urnebesnim „priopćenjima za javnost“, a najviše njihovom idealizmu i zaraznoj radosti.
Topiary je znao da dolaze po njega. Izbrisao je sve svoje tvitove i napisao samo ono svoje legendarno: „Ne možete uhititi ideju.“
Svi su sad po zatvorima ili kućnim pritvorima. Barrett Brown je u nekakvoj ćeliji u Americi, Jeremy Hammond također, prijete im desetljećima robije. Oni protiv čijih zlodjela su se digla ova djeca i dalje su slobodni.
|
|||
|
Napomena: Članci u rubrici "KOLUMNE, BLOG i AKTIVISTIČKI KUTAK" ne predstavljaju,
ni na koji način, stav uredništva portala savjest.com. Za sadržaj i za točnost,
tih članaka, ne odgovaramo. Periodično pregledavamo članke i neprikladne brišemo.
|
|||
